Vlč. Mato Sočković, svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije i župnik u Josipovcu preminuo je u Osijeku, 11. ožujka 2012., u 73. godini života i 47. godini svećeništva. Sprovodni obredi održani su 13. ožujka u njegovu rodnom mjestu, Starim Perkovcima. U filijalnoj crkvi Sv. Ane misu zadušnicu predvodio je đakovačko-osječki pomoćni biskup, mons. Đuro Hranić, uz koncelebraciju brojnih svećenika. Od pokojnika su se oprostili predstavnici župa Gunja i Josipovac, vlč. Josip Kljajić, glavni imam Vukovarsko-srijemske županije, islamski vjeroučitelj Idriz Bešić te s. Blanka Turkalj u ime Sestara Naše Gospe, a potom su uslijedili ukopni obredi na mjesnom groblju.
Ožalošćenoj rodbini i svim svećenicima, Sestrama Naše Gospe te okupljenim vjernicima, posebno župljanima Gunje i Josipovca, mons. Hranić izrazio je u ime odsutnog nadbiskupa Marina Srakića, cijelog prezbiterija i svih vjernika, te u svoje osobno ime, ljudsku i kršćansku solidarnost i blizinu, istaknuvši: “Opraštamo se od svećenika Mate slaveći euharistiju, jer on nas je godinama okupljao za euharistijskim stolom. Euharistija je spomen Kristova prijelaza kroz smrt u život, a danas je slavimo duboko vjerujući da je i naš dragi pokojnik kroz smrt prešao u puninu života, te da je Gospodin postao njegova baština, jer za tom je baštinom, za Gospodinom, čeznuo čitava života”.
Citirajući retke oporuke vlč. Sočkovića: “Gospodin mi je svjetlost i spasenje, koga da se bojim. Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim jer si Ti sa mnom. Jedina prava vrijednost koju imam Božji je dar života. Smrt je prelazak preko praga nade, kako je to lijepo rekao blagopokojni papa Ivan Pavao II. Nepokretne imovine nemam, jer si Ti Gospodine baština moja”, biskup Hranić je rekao kako Bog svećenicima treba biti jedina baština i izvor njihova uzdržavanja i materijalnog opstanka, što potvrđuje prava svećenička konstatacija zapisana u oporuci pokojnika.
“´Ti si, Gospodine, baština moja´ duboka je svećenička tvrdnja i istodobno duboko uvjerenje svakoga vjernika, koje jedino daje smisao ljudskom životu, u kojemu je jedino sigurno da ćemo umrijeti. I baš zato, jedino što vrijedi je Gospodin, jedini, sigurni oslonac života i postojanja”, rekao je biskup te podsjetio na životopis vlč. Sočkovića, rođenog 15. veljače 1940. godine u Starim Perkovcima, gdje je i završio četiri razreda osnovne škole. “Iz vjere koju je upio u roditeljskom domu i ovdje, među Perkovčanima, rodila se njegova želja da postane svećenik te da Gospodin bude njegova jedina baština. Ljubav prema Bogu i Njegovoj riječi, navela ga je da ode u sjemenište, a imao je tada svega 11 godina”, napomenuo je biskup. Gimnaziju je pohađao u Sjemeništu na Šalati u Zagrebu, a posljednja dva razreda u Sjemeništu u Đakovu, gdje je i maturirao 1950. godine. Kao bogoslov, nastavio je teološki studij koji je na 4. godini morao prekinuti zbog odsluženja vojnog roka. Po povratku, 1964. nastavio je studij i na Petrovo 1965. biskup Stjepan Bäuerlein zaredio ga je za svećenika u đakovačkoj prvostolnici.
Kao mladomisnik, vlč. Sočković bio je poslan u Bizovac, gdje je u službi kapelana ostao dvije i pol godine. Godinu dana bio je župnik u Lipovcu i dvije godine u Starim Jankovcima. Župnikom u Gunji bio je imenovan 1971. godine i ondje je ostao 31 godinu. Služba u Gunji, gdje je tri godine bio i dekan Drenovačkog dekanata, te nepunih deset godina župničke službe u Josipovcu, obilježile su njegov svećenički život i upravo su te dvije župe ostavile najdublje tragove.
“Vlč. Mato bio je svećenik koji je ljubio Gospodina, volio svoje svećeništvo i bio ozbiljan pastoralni radnik, neumorni kateheta sve do kraja. Posljednjih godina, kada je već imao ozbiljnih zdravstvenih poteškoća, nije napuštao katehetsku službu. Bio je veliki Gospin štovatelj, Gospi Šumanovačkoj poklonio je čitavo svoje srce. S ljubavlju i radošću organizirao je hodočasničke dane u Svetištu, okupljao ispovjednike i vjernike s jedne i druge strane Save. Kao župnik, bio je neumorni graditelj”, rekao je biskup i istaknuo kako je u Gunji nakon službe pokojnog svećenika ostala velika, nova župna crkva i prostrani župni stan, sa stanom za časne sestre, a kuća sestara trebala se preurediti u pastoralni centar, što su učinili njegovi nasljednici. Katehetski rad i gradnja nastavili su se i u Josipovcu, a mons. Hranić posebno je istaknuo njegovu revnost u pripravi krizmanika, zaključivši: “Dao dragi Bog da se među krizmanicima koje je pokojni svećenik Mato revno pripravljao rode nova svećenička i redovnička zvanja, tako revni svećenici i redovnici kao što je to bio on.”
Vlč. Sočković svoje je propovijedi često završavao mišlju – “S vjerom kroz život, da bismo s Kristom u slavu”, rekao je u oproštajnom govoru vjeroučitelj Vladimir Najbauer te zaključio: “Želimo Ti, dragi župniče, reći hvala, što si bio brižan pastir i što se ni u najvećim iskušenjima nisi dao pokolebati. O svojoj braći svećenicima govorio si toliko često s poštovanjem. Imao si veliko srce za male ljude. Bio si čovjek velikog znanja i vjere te si uvijek znao udijeliti pravi savjet, osobito u sakramentu pomirenja. Za svaki naš propust ili nerazumijevanje, oprosti nam, dragi župniče.” Stip
ica Mišura, ravnatelj Osnovne škole “Antun i Stjepan Radić” u Gunji rekao je kako su uz vlč. Sočkovića mnogi odrasli, primili sakramente i naučili da smrt nije kraj, već početak nekog novog života. “Tebi, dragi vlč. Mato, želimo reći iskreno hvala te molimo Božju dobrotu i milosrđe da te nagradi, a znamo po tvojim djelima da si to zaslužio. Molimo da, kao što si 31 godinu bdio nad Gunjancima, to isto činiš i nadalje”, rekao je Mišura. Zbor svećenika iz svih krajeva i svih župa, koji su osjetili potrebu doći, iako pokojniku neće ništa reći, niti će on njima nešto reći, dovoljno govori o životu i djelu vlč. Sočkovića, rekao je vlč. Kljajić te poručio: “On nije umro, on je usnuo u Gospodinu. Sav se predao Gospi, a zaštitnik njegove župe bio je sv. Josip, zaštitnik dobre smrti, i zato vjerujem kad se Marija i Josip pojave s Matom, da će ga Isus prihvatiti, jer cijeli je život širio slavu Božju.”
Imam Bešić prisjetio se koliko mu je vlč. Sočković pomogao po dolasku u Gunju, prihvativši ga kao “9 člana svoga dekanata”. Rekao je kako mu je puno značila pomoć pokojnog svećenika, koji je za njega uvijek imao vremena, izlazio mu u susret te bio ne samo kolega, već pravi prijatelj. “Bio si ponos svojih vjernika, rodbine, svoje Crkve kojoj si cijeli život služio. Svi mi koji smo s tobom radili i susretali se, zahvalni smo što smo te upoznali”, istaknuo je imam. S. Blanka se prisjetila vremena kada su vjernici Gunje prikupljali novac za izgradnju crkve. “Kada smo počeli snivati projekt nove crkve koja se trebala graditi u Gunji ljudi su govorili kako su teški dani, a mi smo uzvraćali – uvijek su teški dani i nikada se nijedno djelo ne bi započelo da nije bilo volje i želje. Novac smo mukotrpno skupljali sedam, osam godina i isplatili sve, do posljednjeg računa. Vlč. Sočković doista je bio svećenik, živio je za svoje svećeništvo, toliko je trpio, patio i želio da se crkva podigne – i doživio je to. A pored toga, gradio je i u dušama ljudi”, istaknula je redovnica i u ime svoje zajednice zahvalila pokojnom svećeniku za sve dobro što je učinio. Od pokojnika se oprostio i mjesni župnik vlč. Nikica Mihaljević. Tijekom mise i ukopnih obreda liturgijsko pjevanje predvodio je zbor župe Sv. Josipa iz Josipovca. M. Kuveždanin
