OSIJEK (TU) – Treću korizmenu srijedu uz propovijed i susret sa bivšim kapelanima osječka župa Uzvišenja sv. Križa ugostila je 22. ožujka vlč. Ladislava Dorta, župnika vinkovačke Župe Presvetog Srca Isusova, koji je nakon svećeničkoga ređenja 2008. godine bio godinu dana župni vikar retfalačke župe.
Uvodeći u večernju misu, nakon pobožnosti križnoga puta, Dort je srdačno pozdravio bivše župljane zamijetivši kako većinu nije susreo skoro desetak godina jer ga je služba odvela u Ivankovo, potom Berak gdje je bio župnik te dvije godine i župni upravitelj župa u Tompojevcima i Čakovcima, a od 2016. godine župnik je jedne od sedam vinkovačkih župa koja broji približno 7.000 župljana. Misu su suslavili župnik vlč. Ivica Martić i župni vikar Robert Almaši, a naposljetku je Martić zahvalio Dortu za odaziv, unatoč brojnim župskim obvezama, i župljanima koji aktivno sudjeluju u životu župe napose u korizmi. Župljani su poslije mise ponaosob pozdravili i razgovarali sa bivšim kapelanom sjećajući se zajedničkoga hodočašća “Putovima pape Ivana Pavla II.” u Poljsku, radosnih trenutaka pastoralnoga zajedništva u župi i izvan nje te povezanosti kapelana s mladima i djecom koje je vrsno animirao na zornicima.
Ispričavši kraću poučnu priču o čovjeku koji kuca na nebeska vrata, ali ga ključar sv. Petar ne pušta kroz vrata u raj, iako je čovjek objašnjavao kako je na zemlji bio vjernik, uzoran u selu i hvalio se čistim rukama koje nije uprljao, no Petar mu je odgovorio: Ruke ti jesu čiste, ali su i prazne!, propovjednik je približio vjernicima važnost vrijednosti srca u životu koji živimo za drugog. “Ako se naše vjerovanje sastoji samo od sklapanja ruku, od redovitih dolazaka u crkvu nedjeljama i blagdanima, ispovijedi za Uskrs i Božić, od ponekog hodočašća, dok krunica obvezno visi na retrovizoru vjernikova automobila, a uz sve to po djelima nismo ništa bolji od drugih, s pravom će Gospodin i nas prozvati farizejima. Još gore – licemjerima. Licemjerno je ovdje pred oltarom biti redovit, ozbiljan i pobožan, a nakon mise biti sasvim drukčiji. Licemjerno je i to da se trudimo izgledati uglađeni i fini kako bi se o nama lijepo govorilo i mislilo, a zapravo je riječ o jednoj maski. Baš kao što je licemjerno redovito na našim ispovijedima ponavljati primjerice: ‘Znate nisam vam ja neki psovač, opsujem, možda, samo onda kad me netko jako naljuti, ubio nisam nikoga niti sam kome zapalio kuću, krao, također, nisam…, a dalje me vi pitajte.’ Toga se mi ispovjednici, na žalost, naslušamo. Dakle, često izvršavamo izvanjsko slovo zakona, a srce su nam obuzele sasvim druge vrijednosti koje nas u konačnici čine silno neretnima. Lijepo je ne psovati, ali nije li propust i grijeh to što nema u mojem domu više zajedničke obiteljske molitve? Nije li, gotovo strašan, grijeh ako je moj jezik postao oružje ubojito koje zna zarezati i oštrije od noža? Nije li isto tako strašno to što sam propustio nekome pomoći, dati, utješiti? To je ono što uvijek na početku mise molimo: ‘sagriješio sam mišlju, riječju, djelom i propustom’, propuštajući učiniti dobro djelo”, kazao je Dort u propovijedi pozivajući: na obraćenje srca, držanje Božjega zakona nadopunjenog po Isusu Kristu (koje je jamstvo trajnomu miru) i Božjih zapovijedi, čitanje Svetoga pisma tako da Božja Riječ oblikuje vjernikov život pa će ne samo korizma nego i život u ljubavi s drugim biti plodonosan, bit ćemo, kazao je, sol zemlje i svjetlo svijeta počinjući živjeti kraljevstvo nebesko već sada. Nevenka Špoljarić
