OSIJEK (TU) – U Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji tijekom ljetnih mjeseci boravio je vlč. Jesús Yovani Gómez Cruz iz Meksika, svećenik Biskupije Culiacán, Sinaloa, trenutno na studiju svećeničke formacije na Papinskom sveučilištu Gregorijana u Rimu. Upoznali smo njegov svećenički put, ali i život Crkve u Meksiku, s posebnim naglaskom na pastoral duhovnih zvanja.
Možete li ukratko opisati svoj put do svećeništva?
Rođen sam u katoličkoj obitelji, koja je oduvijek usko povezana s Bogom i Crkvom. Imam 31 godinu, drugo sam od sedmero djece i moji roditelji su me odmalena učili ljubiti Boga više od svega te u svakom trenutku i svakom događaju tražiti Njegovu volju. Otkad znam za sebe, govorio sam kako želim postati svećenik, a čini mi se da je za tu moju želju bio ključan primjer i svjedočanstvo župnika kojeg sam doživljavao kao svetu osobu dostojnu divljenja.
Imao sam podršku i razumijevanje roditelja, braće i sestara u izboru vlastitog životnog zvanja. Oni su mi pomogli i u tome da izaberem svećeničko zvanje, uz neizostavno duhovno praćenje od strane župnika.
Sa 14 godina ušao sam u malo sjemenište. Nakon tri godine slijedila je propedeutska godina, zatim tri godine studija filozofije i četiri godine studija teologije. Nakon 11 godina sjemenišne formacije zaređen sam za svećenika 21. studenoga 2011., dakle, svećenik sam već više od pet i pol godina. Nakon ređenja, dvije sam godine vršio službu župnog vikara, a poslije toga, nepune tri godine bio sam odgojitelj u propedeutskoj sjemenišnoj zajednici. Posljednjih godinu dana boravim i studiram u Rimu.
Što biste izdvojili kao posebnost Crkve u Meksiku?
Kao i u mnogim drugim zemljama, i Crkva u mom Meksiku mnogo je propatila zbog vjere. I kod nas je mučenička krv bila ključna za razvoj i rast katoličke vjere. Ukazanja Gospe Guadalupske dala su snažan poticaj počecima evangelizacije Meksika. Mi, Meksikanci, ponosno ističemo da smo marijanska nacija. Meksikanci su narod žive i dinamične vjere u procesu rasta. U velikoj je mjeri prisutna pučka pobožnost koja je jednostavna, a istovremeno predivna, i to je ono što kao svećenik želim sačuvati u svome životu.
Kvalitetna i kompletnija formacija svećenika prioritet je meksičkih biskupa koji su svjesni da novac i vrijeme uloženi u izgradnju svećenika itekako mogu pomoći u izgradnji i duhovnom rastu cjelokupnog Božjeg naroda. Svake godine pedesetak naših svećenika dolazi na studij u Rim, a nekolicina njih i u Španjolsku. Crkva u Meksiku prije nekoliko godina uistinu je shvatila i prihvatila riječi sv. Ivana Pavla II. kako nam je potrebna nova evangelizacija te nas je to ohrabrilo u napuštanju nekih starih, neuspjelih pastoralnih programa i prihvaćanju i provođenju nečega sasvim novoga. Ne umaramo se mijenjati stvari, makar svaka novost ne polučila željeni učinak.
Nacija smo od 127 milijuna stanovnika, a od toga čak 111 milijuna su katolici. To svakako ne znači da se katolički nauk živi, što je i očito, jer imamo mnoštvo korupcije i narušavanja osnovnih ljudskih prava. Zbog toga se Crkva u Meksiku trudi oko što temeljitije formacije laika kako bi smo u društvu mogli bolje provoditi socijalni nauk Crkve.
Postoje li organizirani oblici rada s mladima, bračnim parovima, osobama s invaliditetom i na koji su način osmišljeni?
Svakako, postoje mnogi pastoralni planovi i programi s različitim društvenim skupinama. Svaka biskupija ima razvijen svoj vlastiti model pastoralnog djelovanja koji se vode zaključcima i uputama koje je donijela Meksička biskupska konferencija. Sve što činimo, nastojimo činiti u zajedništvo sa Svetim Ocem i u duhu crkvenog učiteljstva te uskoj povezanosti s biskupom. Kao bitan jamac kvalitete pastoralnog planiranja i djelovanja ističemo trajnu svećeničku formaciju pomoću koje biskupi neprestano potiču i jačaju svoje svećenike. Ne ulazeći u pojedinosti, istaknuo bih da najveći naglasak želimo staviti na izradu pastoralnog plana i programa svake župe, svake skupine, kako bi se svaka od njih mogla nesmetano razvijati bez obzira na pastire koji se mijenjaju. Na svakom području života Crkve želi se djelovati ujednačeno i usklađeno sa svim ostalim područjima.
Bili ste odgojitelj u sjemeništu. Koliko ima duhovnih zvanja? Na koji način se provodi formacija?
Dolazim iz biskupije na čijem je području iznimno snažna politička korupcija, proizvodnja i prodaja droge za cijeli svijet, razne posljedice materijalizma, hedonizma… Mladi su obilježeni svim tim. Pastoral mladih ide za tim kako bi mlade ponajprije odvojio od tih zala. Uz pastoral mladih, usko je vezana promocija zvanja i iznimno je dobro i vrijedno što svaka zajednica, svaka župa u biskupiji to doživljava kao svoju vlastitu zadaću i odgovornost.
Svake godine malom sjemeništu pridruži se između 15 i 25 dječaka, dok u veliko sjemenište uđe između 20 i 25 momaka. Od toga njih osamdesetak posto ima iskustvo praćenja i razlučivanja poziva u sklopu pastorala duhovnih zvanja.
Načela sjemenišne formacije u Meksiku temelje se na odredbama opće Crkve, ali velikim dijelom prilagođena su našim prilikama. Brigu o prilagodbi i detaljnoj razradi formacije vodi Udruženje meksičkih sjemeništa – tijelo Meksičke biskupske konferencije. S obzirom na zajedničke zaključke, svako sjemenište prilagođava formaciju svojim prilikama i potrebama određujući konkretna sredstva i ciljeve. Želimo staviti naglasak na cjelovitu formaciju kako bismo jednoga dana, uz Božju pomoć, imali dobre i kvalitetne svećenike. U mojoj biskupiji čak je desetorica svećenika odgojitelja u sjemeništu i to je, prema napucima Kongregacije, jedina služba koju obavljamo kako bismo joj se mogli u potpunosti posvetiti. Moja biskupija trenutno ima 105 kandidata u malom i velikom sjemeništu.
Na koji način se promiču duhovna zvanja? Spomenuli ste kako mladi koji dolaze u sjemenište većinom imaju iskustvo duhovnog praćenja i razlučivanja poziva u sklopu pastorala duhovnih zvanja? Kako se provodi praćenje i razlučivanje?
Prvi odgovoran za pastoral zvanja u biskupiji jest biskup. On za tu službu imenuje svećenika koji je promotor duhovnih zvanja na biskupijskoj razini. Uz njega, u svakom dekanatu postoji svećenik zadužen za pastoral mladih s naglaskom na promociju duhovnih zvanja. U promociju duhovnih zvanja uvelike su uključeni i bogoslovi. Njih deset čini promotorsku skupinu koju vodi povjerenik za duhovna zvanja. Bogoslovi zajedno s njim obavljaju sve aktivnosti po župama, na radiju, televiziji, novinama, društvenim mrežama povezane s pastoralnom duhovnih zvanja na biskupijskoj razini. To je tzv. sjemenišna skupina za pastoral zvanja. Postoji i tzv. vanjska skupina koju čine: psiholog, sociolog, marketinški stručnjak, stručnjak komunikacijskih vještina, grafičar, katolički bračni par i petero mladih.
Ured za pastoral duhovnih zvanja ima svoje podružnice u četiri najveća grada biskupije. Pomoću tih podružnica ravnomjerno se djeluje na svih područjima biskupije. Ta mala središta služe kako bi mlade koji se zanimaju i otkrivaju u sebi mogući duhovni poziv, usmjerili prema duhovnom praćenju i razlučivanju poziva prije nego uđu u sjemenište.
Bitnu ulogu u razlučivanju poziva kod mladih imaju njihovi župnici koji su prvi promicatelji duhovnih zvanja u svojoj zajednici. Nastoji se da promocija zvanja ne bude nešto što dolazi tek u adolescenciji od nekoga izvana, nego od samih početaka, već tijekom kateheze. Isto tako nastojimo formirati roditelje da i sami potiču djecu na prihvaćanje duhovnog poziva. Svaki vjernik treba se osjećati odgovornim za dostatan broj budućih pastira.
Razlučivanje se vrši u skladu s crkvenim dokumentima nastojeći mladićima pomoći u sazrijevanju poziva. Bog daje klicu poziva, a mi kao njegovi suradnici u praćenju mladih, vodimo se sljedećim: moliti, pratiti, oblikovati, razlučiti i odlučiti. Tu godinu prije započinjanja bilo kakve „službene“ formacije nastoji se pratiti ne samo mladića koji želi postati svećenik nego i njegove roditelje, i cijelu obitelj.
Boravili ste u našoj Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. Koja ste mjesta posjetili? Kakvi su dojmovi?
Do prije godinu dana znao sam jako malo o Hrvatskoj. Bila mi je poznata vaša nogometna reprezentacija, neki slavni nogometaši kao što su Luka Modrić, Ivan Rakitić, poznavao sam vašu zastavu i to je gotovo sve što sam znao o maloj europskoj državi Hrvatskoj.
U Rimu studiram s vašim svećenikom Davorom i preko njegovih riječi puno sam više i bolje upoznao Hrvatsku, a nedavno sam imao priliku i sve to „uživo“ doživjeti te osjetiti, bar na kratko, bilo vaše Nadbiskupije. Ne sjećam se imena svih gradova i sela koja sam posjetio, ali u sjećanju mi je, prije svega, ostala Jarmina u kojoj sam boravio i u kojoj sam imao priliku sudjelovati na slavlju krizme koju je predvodio nadbiskup Đuro Hranić. Posjetio sam Vinkovce, Osijek, Slavonski Brod…
Posebno me se dojmio posjet Vukovaru gdje sam mogao osjetiti koliko ste kao narod patili, ali da nada i vjera u Boga, oprost i ljubav mogu omogućiti nastavak života usprkos zlu i patnji koje čovjek proživi.
Posjet Đakovu kao biskupijskom sjedištu oduševio me ponajprije prelijepom katedralom i Nadbiskupskim domom. Uz to i Sjemenište, kurije… sve kao malo crkveni gradić, a ono što bih posebno izdvojio je susretljivost i gostoljubivost koju sam doživio od vašeg Nadbiskupa. Njegova otvorenost i neposrednost ostavila me zatečenim. U susretu sam osjetio prihvaćanje koje ne znam jesam li ikad prije osjetio van svoje zemlje.
Tijekom boravka u Hrvatskoj, iako nije u Đakovačko–osječkoj nadbiskupiji, posjetio sam Zagreb i Mariju Bistricu. Ne znam ni sam zašto, ali kod posjeta grobu blaženog kardinala Stepinca, osjetio sam duhovni poticaj redovito se preporučivati njegovu zagovoru u svom svećeničkom životu. Marijansko svetište Marija Bistrica dojmilo me se ljepotom i intimnošću koja se ondje nalazi.
Kako ste doživjeli Crkvu u Hrvata?
Ni
sam proveo dovoljno vremena u Hrvatskoj da bih mogao dati neki značajan sud, ali svakako sam pun lijepih utisaka. Crkvu u Hrvatskoj sam doživio kao Crkvu koja uistinu ljubi i voli Boga, koja želi ići naprijed, biti aktualna, neprestano rasti i poboljšavati se. Narod koji je odan Bogu uz pomoć i primjer svojih svećenika. Narod snažne vjere i ponosa usprkos svemu što je pretrpio kroz povijest, narod koji u Bogu pronalazi svoju snagu i hrabrost. Ono što me je izuzetno oduševilo jest zajedništvo koje svećenici žive međusobno, a koje sam i ja kao stranac mogao osjetiti. Svi svećenici Hrvati, a ja Meksikanac, ali uistinu sam se osjećao među njima kao brat, potpuno prihvaćeno. Svjedočanstvo onih koje sam imao priliku upoznati pokazalo mi je da imate puno svećenika koji se trude biti uistinu Božji te se stavljati na raspolaganje Crkvi.
Možete li usporediti Crkvu u Meksiku i Crkvu u Hrvatskoj? Sličnosti, razlike…
Ne mogu napraviti neku dobru usporedbu jer ne poznajem dovoljno Crkvu u Hrvatskoj, ali ono što mogu reći da smo mi u Meksiko, za razliku od vas, jedna mlada Crkva koja može puno učiti iz vašeg iskustva kao starije braće u vjeri. Istovremeno mi se čini da je Crkva u Meksiku u jednom duhovnom, mlađahnom poletu, bogata mnogim darovima i sposobnostima.
Što ćete ponijeti u sjećanju kao uspomenu iz Hrvatske?
Iskustvo vjere, susretljivosti, prijateljstva i bratstva. Osjećao sam se kao kod kuće, kao među svojima… U sjećanju nosim narod, nakon što sam ga malo upoznao, pun vjere i hrabrosti za podići se i ići naprijed. Uvijek ću pamtiti Hrvatsku kao zemlju s malim brojem stanovnika, ali velike vjere i još većeg srca.
M. Kuveždanin/D. Senjan
