RIM (TU) – Svećenik Đakovačko-Osječke nadbiskupije Antun Japundžić, obranio je u petak, 27. veljače 2015., na Fakultetu Istočnih crkvenih znanosti na Papinskome istočnom institutu u Rimu, doktorsku disertaciju iz teologije pod naslovom La visione ecclesiologica del teologo serbo-ortodosso padre Justin Popović (1894-1979) (Ekleziološka vizija srpsko-pravoslavnog teologa oca Justina Popovića (1894-1979), izrađenu pod vodstvom profesora Germana Marania DI. Ispitno povjerenstvo osim mentora sačinjavali su profesori: Edward Farrugia DI (drugi relator), Jakov Kulič DI (član ispitnog povjerenstva) i James McCann DI (predsjednik povjerenstva i rektor Papinskoga istočnog instituta), izvijestio je Radio Vatikan.
Ovom svečanom akademskom činu, uz doktorandove roditelje, brata s obitelji i rođake, nazočili su mons. Jure Bogdan, rektor Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima zajedno sa svećenicima studentima spomenutog Zavoda; vlč. George Hayes, vicerektor Papinskog irskog zavoda u kojem je Japundžić boravio tijekom svoga studija u Rimu i svećenici studenti Irskoga zavoda te drugi prijatelji i poznanici.
Japundžić u pet poglavlja doktorske disertacije obrađuje ekleziologiju oca Justina Popovića (1894.-1979.), jednoga od najistaknutijih i najznačajnijih teologa Srpske Pravoslavne Crkve u 20. st. koji je mnogo utjecao na razvoj srpsko-pravoslavne teološke misli. Ne ulazeći u nacionalne, povijesne i političke hrvatsko-srpske odnose, autor disertacije je usmjeren na Popovićevu ekleziologiju, analizira njegovu misao, iznosi njegovu viziju Crkve.
U prvom poglavlju radnje Japundžić predstavlja život i formaciju Popovića u kontekstu srpske pravoslavne teologije. Obrađuje i prati tijek oblikovanja i razvoj Popovićeve duhovno-teološke i ekleziološke misli, evidentira susrete, pisma i utjecaje koji su ga pratili. Popović temelji svoju misao na teologiji crkvenih otaca. Studirajući izvan Srbije preuzeo je različite ruske i grčke elemente koji su prepoznatljivi u njegovoj teološkoj i ekleziološkoj misli. Dakako, neizbježan je i utjecaj srpskog povijesnog, kulturnog i teološkog ambijenta. Zasigurno jedan od najdubljih elemenata srpske duhovne teologije je svetosavlje koje ni Popović nije uspio u potpunosti nadići. U njegovom opsežnom djelu Dogmatika Pravoslavne Crkve, vidljiva je nakana da izbjegne ovaj utjecaj.
Ključna pitanja koja proizlaze iz Popovićeve misli i dolaze do izražaja su: “Tko je čovjek?” i “Tko je Bog?”, a na njih Popović daje teo-antropološki odgovor. Stoga drugo poglavlje istražuje ulogu čovjeka u Crkvi i razmatra čovjeka, stvorena na sliku Božju kao člana Crkve koji je tražitelj Istine koju je moguće spoznati jedino u zajednici, odnosno u okrilju Crkve.
Treće poglavlje obrađuje kristološko-ekleziološki karakter Crkve predstavljajući na poseban način teandričku dimenziju Crkve. U njegovoj ekleziologiji na najdublji i najjasniji način manifestiran je kristološko-ekleziološki karakter Crkve koji je povezan s njegovom ekumenskom koncepcijom. Anti-dijaloška i anti-ekumenska vizija ovoga srpskog teologa često se nalazi u mislima i anti-ekumenskim stavovima njegovih sljedbenika, napose kod onih, u narodu poznatih kao justinovci.
Budući da Popović od teandrocentrične ekleziologije dolazi do ekleziologije popraćene čvrstim soteriološkim konotacijama, četvrto poglavlje se bavi opisom soteriološko-ekleziološke dimenzije Crkve. Soteriološka dimenzija u teološkoj misli Justina Popovića, uvijek se javlja u eklezijalnom kontekstu: spasenje je uvijek prisutno u Crkvi i nikad izvan Crkve. Sakramenti (tajne) prisutni u Crkvi sa soteriološkim karakterom i vrijednošću pokazuju čovjeku put spasenja od grijeha i smrti. Zbog toga je uloga Crkve po sakramentima pokazati put kojim bi čovjek trebao ići da bi se spasio.
Završno poglavlje donosi neke specifičnosti Popovićeve ekleziologije u kojoj se on kreće unutar srpsko-pravoslavnog tradicionalizma, obogaćenog različitim utjecajima koji dolaze izvana. Kroz kristološku i trinitarnu sliku Crkve Popović pokazuje soteriološko-ekleziološki cilj čovjeka, a nalazeći se na liniji svetosavlja potvrđuje vlastiti srpsko-pravoslavni identitet i pripadnost srpskome narodu.
Antun Japundžić, iz Grgurevića, župa sv. Filipa i Jakova, apostola – Odvorci, rođen je 8. lipnja 1981. g. u Slavonskom Brodu. Osnovnu školu završio je u Grgurevićima i u Sibinju, a srednjoškolsko obrazovanje u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Završivši srednju školu upisuje se na Teologiju u Đakovu, gdje je i diplomirao 2005. godine. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 2006. Iste godine đakovačko-osječki nadbiskup mons. Marin Srakić poslao ga je na poslijediplomski studij na Papinski Istočni Institut u Rimu. Magistrirao je s radnjom “Il dialogo ecumenico tra Cattolici e Ortodossi nell’insegnamento di Giovanni Paolo II durante il suo pontificato (1978-2005)” (“Ekumenski dijalog između katolika i pravoslavaca u učenju Ivana Pavla II. tijekom njegovog pontifikata (1978-2005)”). Od 1. listopada 2009. g. radi kao asistent na katedri ekumenske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku. U listopadu 2013. g. imenovan je nadbiskupijskim voditeljem Ureda za promicanje ekumenizma u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, a u studenom iste godine izabran je za predsjednika Ekumenske koordinacije Osječke regije. Od 20. kolovoza 2014. vrši i službu vicerektora u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu. Od siječnja 2015. član je Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog. Franjo Frankopan Velić
