ĐAKOVO (TU) – Euharistijsko slavlje u samostanskoj crkvi Presvetog Srca Isusova u Đakovu, u subotu 1. lipnja 2024., predvodio je vladika križevački Milan Stipić, u koncelebraciji s više svećenika kada je zlatni jubilej vjernosti Gospodinu tijekom 50 godina življenja redovničkih zavjeta, proslavilo šest Milosrdnih sestara sv. Križa: s. Elizabeta Marija Vrgoč, s. Mihajla Musić, s. Franciska Marija Šardi, s. Bernarda Tadić, s. M. Estera Radičević i s. M. Hijacinta Hoblaj.
U sadržaje slavlja uvodio je rektor samostanske crkve doc. dr. sc. Grgo Grbešić. Sestre su obnovile svoje zavjete, izgovarajući zavjetni obrazac pred provincijalnom poglavaricom s. Valerijom Široki i u nazočnosti sestara i rodbine.
Mons. Stipić se na početku svoje propovijedi osvrnuo na evanđelje Lk 1, 39-55, Hvalospjev Marijin, podsjetivši na okolnosti u kojima se dogodio taj susret: „Ovdje Marija izriče svoju hvalu Bogu. A to nije bila samo njezina privatna hvala, to je bila zahvala cijeloga čovječanstva, zahvala u kojoj se očitava i objašnjava svakomu čovjeku kakav je naš svemogući Bog Otac i što on čini. (…) Ovaj hvalospjev, koji se svakoga dana ovdje u samostanu pjeva na Večernjoj molitvi, prisutan je i realan u svim generacijama i u cijelom čovječanstvu, sve od Marije pa do posljednjega dana. To je hvalospjev i zahvala cijeloga čovječanstva.“
Vladika je zatim posvijestio vrijednost života po redovničkim zavjetima, podsjetivši na mučenike u prvim kršćanskim vremenima, kao i na mučenike našega vremena koji su trpjeli zbog vjere, otkrivajući vrijednost modernoga mučeništva u svakodnevici: „Na sv. misi, na Gospu od Kamenitih Vrata, u Zagrebu, rekao je nadbiskup Gallagher da je naše mučeništvo strpljenje, odnosno strpljivost. Biti strpljiv, čekati i osluškivati Božji glas u ovom svijetu, kad nam se često čini nepravednim i krivim, ta strpljivost zapravo je to moderno mučeništvo. Biti strpljiv u svakidašnjem životu, biti strpljiv s ljudima oko sebe, s okolnostima i događajima oko sebe, to znači biti mučenik našega doba. Sestre jubilarke, kao i ostale sestre, mogu vam posvjedočiti da u samostanu živjeti i služiti Kristu iz dana u dan, znači prije svega obilovati i preobilovati strpljivošću.“
Propovjednik se zatim obratio svim vjernicima koji žive u obitelji: „To mogu posvjedočiti i mnogi od vas: bez strpljivosti nema kršćanskoga života. To je zapravo naše mučeništvo, kada ti sam sebe moraš pritisnuti, makar ti srce govori nešto drugo, makar bi želio nešto treće, ali si strpljiv i osluškuješ Božji glas, imaš strpljenja prema samom sebi, prema ljudima oko sebe, jer ih smatraš djecom Božjom i svojom braćom i sestrama. Zbog toga je samostanski život – život mučeništva, jer se neprekidno čovjek mora brusiti, raditi na sebi, na svojoj skromnosti, požrtvovnosti, poslušnosti. Najteži od svih zavjeta jest poslušnost. Jer, kada čovjek živi sam, onda može rasporediti svoje životne okolnosti kako mu se sviđa. Ustane kad hoće, legne kad hoće, jede što mu se sviđa. A kad je u zajednici, mora se prilagoditi zajedničkomu životu. Ne može biti individualist, nego član zajednice. To znači imati strpljenja sa svima koji su oko tebe. Ali, braćo i sestre, ovo se ne odnosi samo na samostan, nego je jednako važno za brak i obitelj, za roditelje. Ako nemaju strpljivosti sa svojim suprugom i djecom, ne će daleko dogurati. Raspad svih brakova događa se upravo zato što, ne samo da čovjek nema strpljivosti, nego uopće nema želje ni volje za ikakvom žrtvom. Kad dođe križ i iskušenje, suhoća, onda se brak raspada. Tako je i u samostanima: ako nema strpljivosti, dolazi do nesloge i problema u zajednici. (…) Bez svakodnevne žrtve nema pomaka u životu nigdje, nema spasenja za vječnost, nema napretka ni u kom pravcu.“
Vladika je zatim započetu temu povezao sa životom po evanđelju: „Svi smo pozvani od Krista dobiti vijenac slave. To je zapravo evanđelje, glavna stvar koju nas Isus uči: ‘Uzmite svoj križ i pođite za mnom, jer breme je moje lagano.’ Što to znači? Isus kaže: ‘To što vi činite, to strpljenje, tu poniznost, taj trud u vašem životu, ljubav prema bližnjima, žrtvovanje za drugoga, sve to je blagoslovljeno i sveto, jer sam ja to tako isto radio i vama ostavio da i vi tako činite.’ Kad se to čini, to nije samo puko gubljenje vremena, nego je jedan splet ljubavi koji potpuno mijenja ovaj svijet.“
Vladika Stipić na kraju se sa zahvalnošću obratio sestrama: „Milosrdne sestre sv. Križa djeluju u Lipiku, gdje sam odrastao, i one su utjecale na moj osobni duhovni život. Njihov primjer potaknuo me na kršćanski život i, kasnije, na svećenički poziv. Želim iskoristiti ovu priliku da za to zahvalim cijeloj vašoj zajednici. Neka vam svemogući Bog dadne snage da ono što vam ime kaže: nosite križ Kristov i budite i dalje svijetli primjer cijeloj Crkvi i našemu narodu.“
Svečanost je uzveličao samostanski zbor, pod ravnanjem s. M. Svjetlane Paljušević. Na kraju mise nazočni su, zajedno sa sestrama jubilarkama, još jednom zahvalili Bogu za vjernost u njegovoj službi pjesmom Tebe Boga hvalimo. Po završetku misnoga slavlja jubilarke su se uputile u Dvoranu sv. Josipa, gdje su im svećenici, zajedno s Vladikom, te sa sestrama poglavaricama, čestitali.
Svečanosti zlatnih zavjeta prethodili su dani priprave u kojima su slavljenice hodočastile u Ilaču, u Gospino svetište, a na đakovačkom groblju pomolile se na grobu majke M. Amadeje Pavlović i pokojne s. Evice Grdović, koja je prije 50 godina zajedno s njima položila Prve zavjete. Nakon dana priprave slijedile su duhovne vježbe, koje je vodio fra Matej Jovanovac, TOR. s. Nada Martinković
