ĐAKOVO (TU) – U kapeli Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu u subotu, 25. listopada 2025. održano je svečano molitveno bdjenje ili vigilija uoči primanja Svetog reda đakonata trojice bogoslova: Hermanna Zinsou Kodjo (Porto-Novo, Benin); Gutenberga Sourou Hounye (Porto-Novo, Benin) i Karla Striškovića (Petrijevci). Bdjenje animirali bogoslovi četvrte i pete godine.
Nagovor je održao preč. dr. sc. Stjepan Radić, rektor Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu. Vigiliji su nazočili bogoslovi, odgojitelji, časne sestre i pomoćni biskup mons. Ivan Čurić, te nekolicina bogoslova iz Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu.
Na početku nagovora rektor se osvrnuo na biblijsko čitanje iz knjige Sirahove što je povezao s narodnim izrekama: „Knjiga Sirahova koju smo netom čuli odražava na jednom mjestu sakupljene mudre izreke jednog naroda, razmatraju ozbiljne probleme s dozom ozbiljnosti te upozorenja na način da su uvijek naklonjene zaštiti najslabijih i najugroženijih očitujući time da je Bog Jahve uvijek uz njih…“.
Rektor je nadalje istaknuo, kako netom pročitani ulomak knjige Sirahove govoreći o činjenici obespravljenih, sirota i napuštenih pokazuje da je upravo Bog onaj pred kojim je svaki čovjek jednak. Govoreći o farizeju i cariniku iz evanđelja naglasio je da se kod oba evanđeoska aktera radi o promišljanju nad sobom i time stvaranju vlastite slike o sebi. Problem pak koji se ovdje javlja, nastavio je propovjednik, jest taj da se mi neovisno o našim vrijednostima i darovima koje nosimo, svjesno ili nesvjesno uspoređujemo s drugima, a „radikalnost se tog našeg unutarnjeg uspoređivanja očituje u dva bitna aspekta: ili nekom tko je na uzvišenijem položaju od nas zavidimo i to na način da pokušavajući uzvisiti sebe dotičnog omalovažavamo ili smo pak u stanju svojevrsnog sebe-ponižavanja da jednostavno nismo uspjeli kao drugi.“
Oba su pristupa pogrešna: svijest o vlastitim dobrim djelima ne smije voditi ka oholosti, niti svijest o grešnost smije voditi ka omalovažavanju sebe. Jer u oba slučaja isključujemo Boga iz našeg života pri čemu je istovremeno na djelu naša ovisnost odnosno zarobljenost spram drugih, što je posebno vidljivo kod farizeja. Naime, nastavio je rektor, nije problem promišljati o tome što smo dobroga učinili, na to imamo pravo, no problem je kada iz vlastite oholosti svoj odnos s Bogom u kontekstu naših dobrih djela gradimo na temelju usporedbe s drugima.
Farizejeva je molitva trebala biti židovska zahvala Bogu što mu je On omogućio dobra djela, no ona se pretvorila u hvalisanje i samodopadnost čime je izgubila na važnosti i vrijednosti. Dotično je rektor povezao s vremenom u kojem živimo tj. današnjim svijetom i kulturom: na svakom koraku zatičemo umišljene veličine koji svoju „veličinu“ grade na ponižavanju drugih. Obezvrjeđivanje pripadnika drugoga staleža, bešćutnost i bezskrupuloznost u ostvarivanju vlastitih ciljeva, pri čemu se i djeci od najranije dobi predlažu modeli življenja koji stvaraju podjele, postala je naša svakodnevica.
Također, iznimno mnogo samodopadnosti i bahatosti na račun beskrajnog okrivljavanja drugih buja i u medijima. I kao da se ovdje pokazuje istinitost Augustinovog govora o grijehu kojeg on označava kao inkurvatus in se… zatvorenost, zarobljenost u sebe, istaknuo je propovjednik. Bog ne osuđuje farizejeva dobra djela, niti podupire zle čine carinika, no radi se o tome da se farizejevo dobro ponašanje pretvara u pogrješan stav, a loše ponašanje carinika se milošću Božjom pretvara u blagoslov. Jedan zbog vlastite oholosti gubi mogućnost kušanja Božje ljubavi, a drugi ju zbog vlastite poniznosti zadobiva, zaključio je rektor.
Pri obraćanju budućim đakonima rektor im je naglasio kako će njihova osobnost zadobiti sasvim novu dimenziju. Oni će dobiti poslanje, koje se sastoji posluživanju tj. vršenju određenih čina u misi, kao i navještaju kod propovijedanja i kateheze. Upravo u toj proslavi Boga i spasenju duša, budući će đakon trebati mijenjati mentalitet. Propovjednik ih je u tom smislu potaknuo da djelima i riječima navještaju „dobrog i svetog kršćanskoga Boga, onoga koji nudi perspektivu nesebičnog, zauzetog za rubne i odbačene, perspektivu izdizanja iznad trivijalnosti i banalnosti s kojima smo svakodnevno suočeni…“ Na samom kraju rektor im je poručio da ih u njihovoj službi „trajno nadahnjuje svemogući Bog u osobi svoga Sina Isusa Krista, koji u riječi i djelu nikada ne razočarava te koji je za ovaj svijet uvijek dobitak.“.
Vigilija je zaključena euharistijskim klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, uz prigodne molitve za ređenike, te molitve zahvale samih ređenika. Ujvari Jakov/Foto: Antonio Šarčević
