ALJMAŠ (TU) – „Pred likom Gospe od Utočišta molimo za osobnu vjeru u osobnog Boga, molimo za one koji su nas svojim životom i smrću za domovinu sve zadužili sjećati ih se, moliti i nadahnjivati. Molimo, za vjeru u vlastitim obiteljima, tražimo zagovor BDM na nebo uznesene, kako nas ne bi ni tegobe pandemije udaljile od Boga i njegove majke Marije. Današnje euharistijsko slavlje neka bude prožeto osobnom istinom pred Bogom, učvršćenom nadom, ljubavlju koja obogaćuje naš svakodnevni život“, kazao je dr. sc. Stanislav Šota, povjerenik za pastoral branitelja i njihovih obitelji Đakovačko-osječke nadbiskupije, predvodeći podnevnu misu za branitelje i stradalnike Domovinskoga rata održanu u Aljmašu na svetkovinu Uznesenja BDM na nebo u Svetištu Gospe od Utočišta.
Vjerni štovatelji Blažene Djevice Marije i ove 2020. godine na „Veliku Gospu“ hodočastili u nadbiskupijsko Svetište u Aljmaš gdje se, u odnosu na protekle godine, nisu susreli sa tisućama vjernika koji hrle na mise i pobožnosti već je slavljenje teklo bez gužvi zbog pandemijskih okolnosti i u skladu s pridržavanjem epidemioloških mjera. Ipak podnevno euharistijsko slavlje na vanjskom oltaru sabralo je više stotina branitelja i stradalnika Domovinskoga rata te članova njihovih obitelji koji već jedanaestu godinu misnim zajedništvom zahvaljuju Bogu za dar života, mole za obitelj, domovinu, za pokojne i osobne nakane. Brojni su stariji i nemoćni vjernici pratili misu i molili u crkvi pridržavajući se propisanoga razmaka.
Potaknut značenjem BDM u životu krštenika, istinskoga vjernika, Šota je u propovijedi razložio kako je Marijino uznesenje „svjetlo nade“ i „uzor Crkvi“, kazavši: „Danas u srcu Crkve i svih nas okupljenih treba sjati Marijin lik. Marija je veliki uzor za Crkvu koja je pozvana slijediti Krista s poletom, zanosom, žarom, oduševljenošću i poučljivošću. Uzor za Crkvu koja postavlja pitanja. Marija pokazuje kako vjerovati znači Bogu i pitanja postavljati. Iskreno pitanje: ‘A kako će to biti?’ – preduvjet je raspoloživog i bezuvjetnog: ‘Da.’ Bila je odlučna pitati, ali isto tako i odgovoriti. Kroz pitanja i odgovore, postajemo svjesni obećanja. Pitanja možemo postaviti kada razmatramo vjeru. Vjera nije nešto strano čovjeku, a nije ni tuđe, ni otuđujuće. Ulazeći u tajnu vjere, ulazimo u tajnu života. Ako se u duhovnom životu odgovori ne pojavljuju, očito „loša pitanja postavljamo“. Impresionira nas snaga Marijinog ‘da’. To je bio ‘da’ onoga koji se želi uključiti i riskirati, onoga koji želi staviti sve na kocku, bez ikakvog drugog jamstva osim sigurnosti i svijesti da je nositelj jednoga obećanja. Kakvo obećanje nosim u svome srcu da bih ga pronosio dalje?“
Nastavljajući razmatranje propovjednik je istaknuo kako je „Marija nesumnjivo imala teško poslanje, ali teškoće i izazovi koji su bili pred njom nisu bili razlog reći ‘ne’ i biti kukavicom, pojasnivši izazov hrabrosti u suvremenom životu vjernika: „Kukavičluk je opasan za duhovni život jer ga paralizira i to najčešće kroz stav da nam je u duhovnom životu sve jasno i sigurno. Staviti sve na kocku znači u duhovnom životu biti jak. Njezin ‘da’ i njezina želja služiti bili su jači od sumnji ili teškoća. Ne podlijegavši bijegu ili opsjenama, znala je pratiti patnju svoga Sina… podupirati ga svojim pogledom i štititi svojim srcem. Trpjela je bol, ali je ona nije slomila. Bila je snažna žena jednoga ‘da’ koji podržava i prati, štiti i prihvaća. Ona je velika čuvarica nade. Od nje učimo kako reći ‘da’ ustrajnoj strpljivosti i kreativnosti onih koji nikad ne klonu duhom i uvijek su spremni krenuti iznova. Marija je bila žena velikoga srca preplavljena radošću; žena koja je gledala život s vjerom. Marija je bila je nemirni duh, spreman krenuti odmah. Mi se okupljamo oko Marije jer je u njezinoj prisutnosti rođena Crkva i novi svijet. Ona bdije nad svojom djecom, nad svima nama koji smo u životu nerijetko shrvani umorom, najčešće od sebe, koji smo u potrebi i potrebiti Božje blizine. Marijino uznesenje je svjetlo nade u svima nama koje se ne smije ugasiti. Ona gleda svoj hodočasnički narod koji je traži u tišini unatoč tome što na putu ima toliko buke, brbljanja i rastresenosti.”
Propovjednik je istaknuo kako samo s Bogom ostajemo ponizni i tako sposobni slušati i čuti te da „ukoliko istinski Boga, kao i Marija, ljubimo, živimo cjelovitu istinu pred Bogom i bratom čovjekom“ i poput BDM – uzora svete poniznosti i istine, možemo živjeti Marijino bezuvjetno predanje Bogu iskazano u hvalospjevu „Veliča“, zaključujući: „U svima nama danas treba se zrcaliti Marijin hvalospjev potpunog 
sjedinjenja i predanja Bogu.“
Podnevna je misa završena pjesmom „Rajska Djevo“ koju su vjernici gromoglasno pratili. Misu je suslavio preč. mo. Vinko Sitarić, kanonik i profesor u miru, dok je liturgijsko pjevanje predvodio i orgulje svirao Dino Klem, župljanin Župe Duha Svetoga u Slavonskom Brodu, a misno čitanje i molitvu vjernika čitao je poslužitelj oltara Goran Đurđević.
Preč. Anto Markić, upravitelj Svetišta i aljmaški župnik, domaćinski je pozdravljao hodočasnike podsjećajući na pravila odgovornoga ponašanja u skladu s epidemiološkim preporukama posebice u proštenišnom prostoru, dok je primjerice u crkvi na više mjesta istaknuto kako nije dopušteno dodirivanje Gospina kipa s Djetetom Isusom. 
Izvanredne okolnosti, utjecale su na (malo)brojnost hodočasnika na svih šest misa te je Markić potvrdio kako se proslava „Velike Gospe“ od kad pamti nikada, osim u sedam ratnih godina progonstva, nije odvijala ovako „obiteljski“ i više pješački jer župe nisu vjernike dovozile autobusima, a i kolona vozila na ulazu u Aljmaš nije bilo jer „mnogi su odustali od puta misleći kako će ih popisi putnika usporavati i strahujući od gužvi. Hodočasnici su u obiteljskom i tihom ozračju molitveno hodili na križni put Kalvariju, brojni su pristupili sakramentu svete ispovijedi (šesnaest svećenika bilo je na raspolaganju pokornicima), a na proštenišnom putu obvezan je poklon u crkvi gdje se ufalo pred kipom Gospe Aljmaške. Nevenka Špoljarić
