ĐAKOVO (TU) – U potpunom mraku blagoslovom ognja na ulazu u đakovačku katedralu započeli su obredi Velike subote 8. travnja 2023. Pomoćni biskup Ivan Ćurić uz asistenciju đakona Antonija Ihaza i bogoslova te pratnju preč. Ivana Lenića, katedralnog župnika i još desetoricu svećenika blagoslovio je oganj, zatim uskrsnu svijeću, urezao na njoj alfa i omega te tekuću godinu i zapalio je. Potom je đakon zapjevao Svjetlo Kristovo a puk je odgovorio Bogu hvala te su biskup i svećenici uz njega zapalili svoje svijeće, a na drugi đakonov poklik Svjetlo Kristovo svjetlost se počela širiti katedralom i rastjerivati mrak. Nakon trećega poklika svi nazočni su upalili svoje svijeće te je uslijedio je hvalospjev Uskrsnoj svijeći.
U drugom dijelu obreda Službi riječi navještena su veličanstvena dijela Božja iz knjiga Staroga zavjeta. A onda je mons. Luka Strgar zamolio biskupa Ivana da zapjeva slava Bogu. Gromoglasni zvuk orgulja zaorio je katedralom i cijela crkva je pjevala. Đakon je javio veliku radost Aleluja a potom pjevajući navijestio evanđelje.
Biskup Ivan je okupljenim vjernicima u homiliji rekao: „Kako je velika radost u svečanom bdijenju ove večeri! Kad nam Crkva od samih svojih početaka dovikuje da je vazmeno bdijenje u uskrsnoj noći najrječitiji liturgijski navještaj, vjerujem da to uspijevamo i sami doživjeti. U njemu je, kako vidimo, cijelo bogatstvo spomena i znakova, koji nam na tragu svjedočanstva apostolâ i crkvene predaje žele dozvati u pamet, a još više, obnoviti u našim srcima navještaj i životnu snagu kršćanske vjere.
Uvijek je za kršćane bilo važno, a tako je i s nama kršćanskim vjernicima našega vremena, da s razumijevanja i doživljaja svoje vjere, koliko je moguće više, skinemo naslage hladnoće i mlitavosti. Vazmeno je bdijenje kršćanskim vjernicima, zapravo, prava „iskra“. Novi oganj, nova vatra našoj vjeri, kako smo to znakovito mogli prepoznati u blagoslovu novoga ognja na samom početku liturgijskih obreda. Iskreno si postavimo pitanje: Hoće li se večeras rasplamsati moja vjera? Moja krsna vjera – u kojoj uvijek iznova, u svakoj novoj životnoj prilici, osjetim kako mi snagu duha najdublje i najcjelovitije daje moje osobno pristajanje uz Krista, raspetoga i uskrsloga. „Isus je Spasitelj!“ – za sav moj život, za moje bližnje, za sve ljude i cijeli svijet. Tu ispovijed vjere želimo u ovom bdijenju ojačati i ponoviti, s pouzdanjem, utjehom i dubokom radošću što smo pošli za Uskrslim, što nas „iscijeliše njegove rane“ i što nas ispunja dar Njegova Duha, po kojem je On kao „pobjednik od mrtvih ustao“.
Vjerujem da s potrebnom jasnoćom svi možemo otkriti kako put krsne vjere, tj. put našeg pristajanja uz Krista nije „bijeg“, nego pokazuje snagu poziva u kojem ostajemo posve svjesni realnosti života i njegove zahtjevnosti – „biti u svijetu, a ne biti od svijeta“, uronjeni u njegove zakone i svakodnevicu, suočeni s izazovima i opasnostima koje nas katkad znaju posve zagušiti, kad osjetimo da „ne živimo ispunjenim životom, da to nije ono što je Bog želio za nas“ (usp. EG, 2). A mi želimo sa svim realizmom i iskrenošću srca doživjeti i svima navijestiti: „oni koji prihvate ponudu Kristova spasenja oslobođeni su od grijeha i žalosti“, oslobođeni su „duhovne praznine“ (usp. EG, 1).
Potom se biskup Ivan prisjetio sudjelovanja u vazmenim obredima prema jednom od obreda istočnih Crkava te se zadivio njegovom znakovitošću: „Nakon što je okupljena zajednica izašla iz crkvenoga prostora koji je bio posve u mraku, započeli su procesiju, koju oni nazivaju „krsni hod“. Ponijeli su lik mrtvoga Krista. A kad su se vraćali, lik Kristova tijela postavili su na ulazu u crkvu, kao nadvratak, i to prilično nisko. Svi su se ulazeći ponovno u crkvu morali duboko sagnuti i proći ispod Kristova lika. Pokazati da vjerom prihvaćaju navještaj i istinu Kristove muke i smrti. Kao da se žele posve „prekriti“ Isusovim iskustvom poniženja, odbačenosti, ranjenosti i umiranja, i potom – ustati, uzdići se i podignuti glave, obasjani novom istinom – događajem Njegova uskrsnuća.
Što nam o tome, predragi, kaže onaj izvorni apostolski nauk? Čuli smo ulomak Poslanice Rimljanima. Sveti nam Pavao snažno dovikuje: „Koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni.“ Već smo s Kristom „ukopani u smrt“. Da, smrtnici, ali s Kristom! Eto svjetla i snage našim životnim mukama i borbama, našim slabostima i našoj smrtnosti. Eto svjetla i našim grijesima, nejasnoćama i lutanjima. S Kristom je pobijedio novi život, onaj uskrsnuli, zato već sada – kako nam Apostol poručuje – „hodimo u novosti života“ (Rim 6, 4). Klica, sjeme uskrsnuća je već u nama, od trenutka preporođenja u krštenju. Bdijmo nad tim darom, zalijevajmo ga, hranimo ga molitvom i sakramentima. Prihvaćajmo ga i živimo u svojoj svakodnevici oblikovanjem vlastitoga duha Kristovim Duhom, da svatko u nama – u našim stavovima, riječima i djelima, mogne prepoznati da grijeh i smrt nisu gospodari, ni zadnji pečat našeg postojanja, nego Krist, koji nas je u krštenju prigrlio da mu budemo braća i sestre, njemu slični, „s njime srasli i po sličnosti njegovu uskrsnuću“.
Tom se istinom, draga braćo i sestre, večeras nadahnjuje i srdačna čestitka svakome od vas: Sretan vam i blagoslovljen Uskrs! Onomu koji je za nas umro i uskrsnuo, svojom čvrstom vjerom i životom, u svakom pozivu i svakoj službi dajte slavu krštenici!“- zaključio je biskup Ivan svoju homiliju.
Uslijedila je Krsna i euharistijska služba uz litanije Svih Svetih i blagoslovnu molitvu odricanje od đavla, ispovijest vjere i škropljenje naroda blagoslovljenom vodom koja poziva na posvješćivanje vlastitoga krštenje. Krsna služba je završila sveopćom molitvom.
Posljednji, četvrti dio obreda Vazmenog bdijenja bila je Euharistijska služba u kojoj se u zajedništvu s cijelom Crkvom svetkuje noć uskrsnuća, a također se časti uspomena na Majku Božju.
Na kraju veličanstvenoga slavlja koje je pjesmom pratio katedralni zbor na čelu s maestrom Ivanom Andrićem i orguljsku pranju Vinka Sitarića, biskup Ivan je još jednom čestitao Uskrs svima i pozvao okupljene da pjesmom Kraljice neba raduj se pozdrave Gospu. J. Hrehorović
