Uskrs je svetkovina u noći, svetkovina koja dolazi iz mraka. Proslava vazmene noći započinje u mraku, svjetlo se plaho, bojažljivo probija. Da se shvati Uskrs, ne smije se zaboraviti noć. Svjetlo uskrsnuća rasvjetljuje noć, raspršuje noćne tmine, ali ne dokida noći. Kad govorimo o Uskrsu a ne govorimo o noći, u opasnosti smo da omalovažimo, bagateliziramo iskustvo noći. Ima mnogo načina da se to učini.
Neki misle, o Uskrsu je rečeno sve, kad se govori o Isusovu uskrsnuću: Isus je trpio i umro na križu, ali sada je to sve prošlo: Isusov život, trpljenje i umiranje postaju beznačajnom, nevažnom predigrom njegova uskrsnuća; sada je to svladano; Isusovo trpljenje i umiranje sada je prošlost, čemu dalje misliti na to? – Tako, dakle, misle neki. Ali zašto onda to strašno, to užasno Isusovo trpljenje, čemu ta muka? Zašto ta njegova smrt do koje mora doći kroz mučenje, čemu ta mučenička smrt? Zašto ta njegova ostavljenost? Zašto je Uskrsnuli još obilježen ranama? Ovako postavljeno razmišljanje još ne daje nikakva odgovora.
Drugi misle, poruka o Uskrsnuću je prije svega poruka o individualnoj Isusovoj sudbini. On je sada kod Boga, on živi. Njegova se noć pretvorila u svjetlo. Ali naša noć? Kakve je veze imala naša noć s uskrsnućem ovoga Isusa, tada, prije 2000 godina, i danas? Noć onih koji ostadoše bez posla, koji više ne mogu platiti preskupu stanarinu, čije su obitelji ugrožene? Noć ljudi, ukočenih od straha na kriznim ratnim žarištima svijeta i u nas? Treba li reći: Živjeti ili bolje: iz sata u sat postajati sve očajniji? Noć onih koji još ni danas ne znaju da li će sutra još naići na nešto crvljiva, pokvarena voća, na ostatke pljesniva kruha, na još neoglodanu kost na nekom od smetlišta ovoga svijeta?
Drugi opet misle, u Isusovu uskrsnuću očitovala se neka vrsta općega prirodnog zakona: Čovjekov život ne svršava u smrti, on prelazi u vječni život. Svatko će – snagom prirodnoga zakona, a time po sebi razumljivo – uskrsnuti na ovaj vječni život. Ali kakva je onda razlika između onih mučenih i mučitelja, iznakaženih i onih gulikoža, onih koji žive na sunčanoj strani i onih za koje je čitav život samo jedna jedina muka, patnja, trpljenje? Vrijedi li uopće život ako se u svakom slučaju uskrsava u uskrsnuću? Čemu još otkupljenje svim tim Božjim zauzimanjem za čovjeka?
Dorothee Sölle jednom je zapisala: „Stvarni problem koji imamo s Isusom i s križem jest naša želja da pobjegnemo, da se sakrijemo kod Oca.“ A u stvari: Kako olako smatramo da je iskustvo vjere samo iskustvo zaštićenosti, osjećaja sreće, plitkoga, površnog lebdenja nad svom tamom. Ali poruka o uskrsnuću ne razliježe se samo nad tamom, ne odzvanja, ne odjekuje samo nad mrakom, i ne lebdi iznad tame i mraka kao da će se onoga koji vjeruje u Isusa sva ta tama, sav taj mrak automatski preobraziti u svjetlo.
I vjernik zna za tamu, za mrak. I sam Isus ju je poznavao. „Neka me mimoiđe ova čaša“, molio je, i „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!“ Ali: Molio je! Imao je slobodu moliti. Imao je slobodu naslućivati volju Božju tamo gdje se činilo da se od te Božje volje ne ostvaruje ništa, baš ništa; gdje se činilo da Bog želi dobro, da želi spasenje. Upravo tu On, Isus, govori: „Budi volja tvoja!“
I upravo je tako On, Patnik, a zatim Uskrsnuli, znak Božje ljubavi koja ulazi u svaku tamu, u svaki mrak. On smatra ljubav Božju jačom od svega onoga što sada doživljava. To je ljubav koja svoju moć pokazuje ne u tome da jednim udarcem dokida svaku tamu. Ne. Isus znade: Ljubav je jaka upravo ondje gdje je ranjiva, krhka, lomljiva.
On želi biti svjedokom ove ljubavi. On sebe čini ranjivim. On ne bježi, ne uzmiče pred tamom trpljenja i smrti. Božja ljubav postaje ranjiva po Isusovu trpljenju i trpljenju svijeta. Ali ona je jaka upravo u tome da podnosi i izdržava, ustrajava. I stoga je pobjeda ljubavi koja ustrajava, pobjeda jača od one koja jednostavno odgoni tamu. Uskrsnuće je pobjeda Božje ljubavi u trpljenju, jer je to pobjeda izvojevana u trpljenju i samo je tako i pobjeda nad trpljenjem. U trpljenju, u svoj tami ovoga svijeta smijemo stoga i danas vjerovati u ljubav na djelu koja sebi krči put kao svjetlo uskrsne svijeće u Vazmenoj Noći.
Nije moguće govoriti o Uskrsu a da se ne govori o noći, rekosmo. Ali otkad se dogodilo Isusovo uskrsnuće, valja svakako dodati: Nije više moguće govoriti o noći a da se ne govori o Uskrsu.
Tama zasigurno koji puta toliko pritišće da se jedva usudimo govoriti o nadi u svjetlo i novi život. Jer kako da – mnogi možda tako osjećaju – u vrijeme tolikih podjela, u vrijeme sve veće nesigurnosti u gospodarstvu i politici, u vrijeme toliko onečišćene okoline, u vrijeme tako teških i neizvjesnih poratnih zbivanja, kako da, sučeljeni sa svim tim nedaćama, prepoznamo nešto drugo osim „noć“ koja navlači gust mrak i tamu na svu našu zemlju i hoće sve progutati?
No, nije li ova noć i Noć vjere? Noć u kojoj se sva tama, sav mrak, još jednom potencira, jer mrak je već progutao i samu nadu u svjetlo, život i uskrsnuće? Zar ne trebamo, upravo u ovu Noć poruku o uskrsnuću?
Uskrs ostaje svetkovina u noć, možda upravo tamo gdje je ta noć noć vjere. A Bog prihvaća i ovu noć, u kojoj nam se čini toliko dalek. Ni ovu noć s kojom je povezana nevolja i tjeskoba vjere našega vremena nije moguće odvojiti od Uskrsa. I baš zato, jer se ne možemo sami osloboditi iz ove noći, trebamo poruku o Uskrsnuću, koju ponovno slušamo noćas (danas, ovih uskrsnih dana): ISUS KRIST, RASPETI, USKRSNU!
