DRAGOTIN (TU) – Mnoštvo vjernika iz Đakova i brojnih sela Đakovštine i ove se godine okupilo oko najstarije Gospine crkve u istočnoj Hrvatskoj, one dragotinske, kako bi proslavili svetkovinu Uznesenja BDM na nebo.
Najveći broj vjernika, među kojima je značajan broj onih koji su satima pješačili do Dragotina, tradicionalno se okuplja na uočnicu svetkovine, na večernjim pobožnostima i misnim slavljima, kao i procesiji sa svijećama. Misno slavlje u 22 sata predvodio je nadbiskup đakovačko-osječki mons. Đuro Hranić, u koncelebraciji dekana Vinkovačkog dekanata preč. Stjepana Krekmana te domaćeg župnika vlč. Ivana Stipića.
U prigodnoj homiliji nadbiskup je tumačio čitanje iz Knjige Otkrivenja i vidioca koji je na nebu ugledao silan znak: žena zaodjevena suncem, s mjesecom pod nogama i na glavi joj kruna od dvanaest zvijezda; trudna je i viče u porođajnim bolima te zmaja velikog, ognjenog, koji želi proždrti dijete.
„Žena u tom viđenju je slika Crkve, koja svijetu nosi Isusa Krista. 
Crkva koju Bog ljubi, zaogrnuta je njegovim suncem, ljepotom i plodnošću. Zato je ona trudna i viče u porođajnim bolima, ali to vikanje kolikogod bolno, zapravo je naviještanje životne nade čitavom svijetu. Žena koja rađa istovremeno je i slaba i jaka. S jedne strane, nema ništa slabije i bespomoćnije od žene u porodu. Ona se ne može boriti, nego se mora predati rađanju novog života. No, s druge strane baš zato je i jaka. Žena koja viče u porođajnim bolima i još uz to vidi da i njoj i Djetetu koje ima roditi prijeti opasnost od Zmaja izuzetno je hrabra žena, jer uza sve boli i nevolje ona vjeruje u život, a ne u smrt. Tako je i s Crkvom. Koliko god bila slaba, bespomoćna, pa čak i grešna, ona zna da u svom krilu nosi i svjedoči Život i spremna ga je rađati svijetu, pa i onda kad se čini da su sile Zmaja ‘koji ima sedam glava i deset rogova’ neusporedivo jače od žene ‘koja viče u trudovima’. No, odjevena suncem, tj. Božjom snagom, i s mjesecom pod nogama, tj. izdižući se iznad prolaznosti svijeta, Crkva se ne boji činiti ono što na nju spada, tj. naviještati svijetu pravi Život, Krista. Progonitelji Crkve će propasti, a Crkva koja rađa Krista će opstati – iako se Žena ponekad privremeno mora povući i u pustinju“, rekao je nadbiskup Đuro.
Potom je istaknuo kako Crkva u samoj sebi, tražeći onu koja je rodila Krista, istu prepoznaje u Isusovoj Majci Mariji. To je drugo, i od prvoga neodvojivo, tumačenje lika žene „odjevene suncem“. Odjevena suncem tj. milosti puna, s mjesecom pod nogama, s vijencem od dvanaest zvijezda na glavi – okružena narodom Božjim, Marija je istinski znak spasenja. Na njoj je ostvarena Kristova pobjeda. Povjerovala je Božjoj poruci, iako je ta poruka da će kao Djevica roditi i to Sina Božjega prema našem ljudskom iskustvu bila potpuno nevjerojatna. Povjerovala je u mogućnost novoga svijeta. I ta je vjera u Božju riječ otvorila njezino krilo Sinu Božjemu. Kao njegova Majka, prva je među nama ljudima pridružena njegovoj nebeskoj slavi i prva je od ljudi u cijelosti postigla vrhunac što ga čovjek uopće može postići. Ona je slika Crkve koja rađa Krista za ovaj svijet i propovijeda njegovu riječ svakom stvorenju, posvijestio je nadbiskup.
Osvrnuo se potom na odlomak navještenog Evanđelja po Ivanu, naglasivši kako je najveća Marijina krepost upravo slušanje i čuvanje Božje riječi – krepost koja je vrijedna usklika poštovanja i truda nasljedovanja. „Dajući prednost slušanju i čuvanju Božje riječi pred fizičkim bogomaterinstvom, Isus otvara mogućnost veličine i blaženstva i za sve nas koji nismo i ne možemo biti njegova majka, ali možemo i trebali bismo to postati slušanjem i čuvanjem Božje riječi, tj. životom u skladu s Isusovom riječju Evanđelja. Ako je BDM uz Božju pomoć i milost, kojom je bila obdarena, mogla postati i ostati velika kroz stavljanje same sebe cijelim svojim bićem Bogu na raspolaganje, onda to možemo i trebamo i mi. Marijin odgovor anđelu Gabrijelu: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi”, njezino slušanje i čuvanje Božje riječi u vlastitom životu, može i treba postati i ostati i naš odgovor Bogu“, zaključio je nadbiskup u propovijedi.
Na kraju misnog slavlja uslijedila je tradicionalna procesija oko svetišta sa slikom Gospe Žalosne i svijećama, praćena marijanskim pjesmama. Prije završnog blagoslova nadbiskup Đuro predmolio je lauretanske litanije, a brojni su vjernici ostali u molitvi u prostoru svetišta i crkve Gospe Žalosne. Anica Banović
