OSIJEK (TU) – Milosrđe u bitnome uključuje oprost, koji je uvijek prilika za novi početak. Kada Bog oprašta grijeh, tada on oprašta odnosno iscjeljuje posljedice grijeha, narušene odnose, povrede koji jedni drugima, ali i sami sebi činimo. Ispovijed nije poglavito izricanje istine o sebi, već prisjećanje na odnos prema Bogu, bližnjima i sebi. Milosrđe predstavlja snažnu sućutnost, kadru ispraviti narušeno, načeto, povrijeđeno. Sućutnost je samo početni stadij milosrđa koje nužno, s obzirom na prošlost, tuđu ili vlastitu, mora prijeći u darovanost, istaknuo je teolog i filozof doc. dr. Stjepan Radić, predsjednik Katedre filozofije na KBF-u u Đakovu, gostujući 11. ožujka na korizmenom susretu u organizaciji Udruge katoličkih intelektualaca u Osijeku.
Razmatrajući o temi “Milosrđe i (pri)sjećanje: O milosrđu kao uspostavi novog odnosa s prošlim” Radić je pojasnio kako “milosrđe predstavlja oproštenje i sadrži neiscrpivi potencijal u odnosu na prošlost, na ispravnu uspostavu odnosa prema prošlom te je milosrđe, koliko god djelovalo tipično religijski, odnosno kršćanski, itekako prisutno u mnogim aspektima života, a potreba za njim i njegovo prizivanje (oprost) jednako je potrebi za ljubavlju, znanjem i doživljajem zato što spašava odnose, jednih prema drugima kao i osoba samih prema sebi”. U izlaganju je razloženo uspostavljanje novog odnosa “imanja srca za” koje je, rečeno je, nemoguće misliti bez ljubavi. “Milosrdan nije tko hladno oprašta, već onaj tko uspostavlja novi odnos. U ljubavi, koliko god to zvučalo patetično. Uči nas to ni manje ni više nego judeo-kršćanska tradicija, počevši od Starog sve do Novog Zavjeta i navještaja Isusa Krista”, kazao je Radić. Milosrđe kao ishodište svih praštanja i “imanja srca za” približeno je trima biblijskim prispodobama o perspektivi milosrđa (Josip kojeg ljubomorna braća prodaju u ropstvo egipatskim trgovcima traži znak pokajanja; milosrdni otac trči u susret “izgubljenom” sinu; Isusova zaštita preljubnice). Ovi primjeri božansko-ljudskog ganuća djelatnog milosrđa, nama često neshvatljivog, otkrivaju, pojasnio je Radić “srž, srce evanđeoskog govora o milosrđu i model Božanske ljubavi” te nude uvid u svijest vlastite grešnosti (tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen).
Sekularizacija grijeha i kultura zaborava
“Sekularizacija grijeha i s njim poroka kao takvih, lišila je zapadnjaka odgovornosti ustrajne i nadasve dostojanstvene unutarnje (duhovne) borbe jer borba s “vlastitim demonima grešnosti” pripada reliktu srednjovjekovlja. Za suvremenost je pripisivanje izvora i time odgovornosti za zlo, odnosno grijeh primjerenije učiniti biološkoj, psihološkoj, konačno društvenoj nužnosti i procesu, a ne čovjeku. Samim time ovim i pojam oproštenja u bitnome biva doveden u pitanje: čemu bi Bog trebao oprostiti grijeh, ako se on tiče tek urođene, stečene mane koja (ako je uopće i grijeh) predstavlja tek sklonost. Time se gubi i izvornost suočavanja s vlastitom prošlošću u kojoj povlašteno mjesto drži sakrament pomirenja u kojem se milosrđe očituje na najbolji mogući način. Sakrament pomirenja kao prisjećanje i posadašnjenje vlastite grješnosti do izražaja dovodi tri temeljna aspekta: već spomenutu stvarnost grijeha, kajanje i oproštenje.” U kontekstu govora o ispovijedi (sakramentu pomirenja) Radić je upozorio na paradigmu zaborava koja se ne tiče ljudske naravi nego pogrešnog selektiranja i razlučivanja vrijednosti dobrog, lošeg, lijepog, ružnog, zaključujući: “Farizeji su namjerno zaboravljali vlastitu, osobnu prošlost, selektirajući u njoj događaje, odnosno grijehe. Za pojedinca, zajednicu i čitavo društvo važno je ne samo čuvati spomen nego i razlučivati događaje i doživljaje iščitavajući, a ne konstruirajući u njima smisao. Kultura zaborava priječi upravo to, preobrazujući se u pravu bolest. U književnoj publicistici dade se iščitati da je svako razdoblje imalo svoju tipičnu pučku bolest: feudalizam, na svom zalasku, kugu; za imperijalizam 19. st. je to bio sifilis; kasni kapitalizam je morio rak i sida, a informatičko doba svoju pokoru nalazi u psiho-somatskim bolestima otupjelosti i zaboravu, poput depresije i Alzheimerove bolesti.”
Večernji korizmeni susret u Klubu knjižare Nova vodila je dr. Ružica Pšihistal, predsjednica UKI-ja. Nevenka Špoljarić
