DJELATNICI, VOLONTERI, DONATORI SNAGA SU CARITASA 2
Ovoga tjedna bili smo u Caritasovoj Pučkoj kuhinji u Vinkovcima s dostavnim mjestima u Vukovaru i Borovu naselju te donosimo dojmove i iskustva djelatnika, koji su zajedno s volonterima i donatorima, kako smo već istaknuli – snaga Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije!
Srdačnost, dobrota, zajedništvo, brižljivost i nastojanje riječi su koje najbolje opisuju djelovanje Caritasove Pučke kuhinje u Vinkovcima s dostavnim mjestima u Vukovaru i Borovu naselju koje smo, zajedno s ravnateljem Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije doc. dr. Dragom Tukarom posjetili 26. svibnja 2020. Što su naučili o sebi i svojim korisnicima tijekom protekloga razdoblja, kako su se nosili s izazovima koje je nametnulo sprječavanje širenja zaraze koronavirusom pitali smo Renatu Keškić, voditeljicu vinkovačke Pučke kuhinje, kuhare Davida Žalca i Marijana Kotromanovića, zatim Ivana Josića, vozača dostavljača i pomoćnog radnika te Vesnu Kujundžić, djelatnicu zaduženu za podjelu obroka u Borovu naselju.
Svima je nedostajala „čašica razgovora“
Posjet smo započeli u Borovu naselju. Tamo se kuhani obroci dovoze iz Vinkovaca, a potom ih Vesna dijeli korisnicima. Oni, po novim pravilima, po svoj obrok dolaze jedan po jedan, nakon nužne dezinfekcije ruku. Uz obrok, svakoga dočeka i lijepa riječ jer ih Vesna sve već poznaje po imenu, a i njihove obitelji. Baš to je ono što je tijekom koronakrize svima nedostajalo – „čašica razgovora“. „Nisam se bojala“, kaže Vesna. „Bilo mi je drago da naši korisnici budu zbrinuti i da dobiju svoju hranu bez obzira na okolnosti. Više su se oni bojali za mene. Predlagali su da im donesemo konzerve za cijeli tjedan kako se ja ne bih zarazila, ali to nije dolazilo u obzir. Neki su me pitali zašto donosim hranu onima koji ne paze na sebe, pa kasnije hodaju po gradu. Odgovarala sam da budu zahvalni Bogu što imaju sve što im treba, pa ne moram i njima nositi hranu. Nikada ne znamo što koga čeka i kako nam može biti sutra“, govori Vesna i nastavlja posao na koji svakoga dana dolazi iz vukovarskog Caritasa.
U Vukovaru, na mjestu podjele obroka Caritasove Pučke kuhinje, a u sklopu zgrade Crvenoga križa, čekao nas je Ivan i okupljeni korisnici. Sve je bilo spremno za podjelu, a i ovdje su pravila ista – dezinfekcija ruku i pojedinačni ulazak korisnika. I Ivan točno zna tko je došao, a tko još nedostaje te čeka osobe koje trebaju pristići po svoj ručak. U vrijeme krize došao je s dvomjesečnog bolovanja tijekom kojega ga je mijenjao Nikola Križanac. Po povratku na radno mjesto nastavio je dostavu obroka korisnicima. „Nije bilo nikakvih problema. Upoznao sam dijelove Vukovara koje do sada nisam poznavao i bilo mi je drago vidjeti gdje žive naši korisnici“, pojašnjava i priznaje da je straha od zaraze bilo, napose, jer ga kod kuće čeka obitelj. Ravnatelj Tukara susreo se s ravnateljem Gradskog društva Crvenog križa Vukovar, Vlatkom Glavašem. Obojica su izrazila zadovoljstvo suradnjom Caritasa i Crvenog križa, kao i povratkom na skoro uobičajene uvjete rada.
Nastojali smo što bolje odraditi posao
„U svakoj krizi pokaže se tko je od čega sazdan jer to iz njega i iziđe. Tko je dobar nakon krize bude još bolji, a tko je zločest – još zločestiji. Mi smo u krizi bili puno složniji nego inače. U redovitim okolnostima znali smo zamjećivati pogreške te prigovarati jedni drugima, ali u izvanrednim prilikama nismo imali vremena gledati što ne valja već smo nastojali što bolje odraditi posao“, rekla je Renata, voditeljica vinkovačke Pučke kuhinje opisujući stanje tijekom koronakrize. „Korisnike je na početku bilo teže uvesti u pravila i naučiti ih novom načinu ponašanja u kuhinji. Pri dolasku svi su morali prati ruke te tek potom uzimati hranu. Opirali su se. Sa zabranom konzumiranja obroka u kuhinji nikako se nisu slagali. Smatrali su da je sve to pretjerano. No, kada su na nacionalnoj razini uvedena stroža pravila i oni su se uplašili. Zahvalni su što im se dostavljala hrana. Neki su ostavljali stolice ispred kuća kako bismo obrok odložili na stolicu te ne bismo dolazili u međusobni kontakt“, prepričava Renata.
David i Marijan opisuju način rada u kuhinji koji je bio potpuno drugačiji. „Morali smo kuhati na mjeru koja je ovisila o posudama za dostavu. Nužno je bilo ranije završiti s kuhanjem. Testirali smo hoće li posude za dostavu izdržati toplinu hrane, količinu koju stavljamo. Trebalo je obroke ipak malo ohladiti, pakovati u posude, pomno zatvoriti svaku posudu da se sadržaj ne bi rasipao, sve razvrstati u vrećice i završiti kuhanje i spremanje oko 150 obroka da na vrijeme krene dostava“, prepričavaju naizmjenično.
Ako se kriza ponovi – još bolje ćemo se snaći
Na pitanje jesu li se bojali, David kaže: „Bojao sam se. Moja žena radi u bolnici. Bilo me strah da ne završim u samoizolaciji jer 14 dana ne bih vidio ni obitelj, ni posao, a to mi je teško padalo.“ Renata nije imala straha do trenutka susreta s obitelji. „Oni su svi bili kod kuće i nisu radili. Samo sam ja odlazila na posao i po povratku sam se susretala s njihovim pogledima u kojima se vidjelo pitanje Jesam li zaražena? Znala sam da nisam, ali njihov strah i mene je držao na oprezu, pa smo pri mom povratku poduzimali sve mjere dezinfekcije. Marijanov sin jedini je bio zadovoljan okolnostima jer je tata dolazio ranije s posla radi prilagođenog radnog vremena, pa mu je savjetovao: „Tata ostani u tom novom poduzeću jer prije dođeš kući!“
Voditeljica kuhinje pohvalila je djelatnike, koordinatora pučkih kuhinja – Mišu Lukačevića, kao i ravnatelja Tukaru jer su sve potrebno – maske, rukavice, dezinficijense, posude za hranu, kao i potrebne informacije – dobili na vrijeme. „Sigurno je da su se sva ta sredstva teško nabavljala jer je bila velika potražnja. Mi smo sa svime bili na vrijeme zbrinuti. Zahvaliti treba i donatorima koji su otvorili vrata svojih poduzeća, pa su naši korisnici uz redoviti obrok dobili i dodatne prehrambene proizvode. I oni su na tome bili vrlo zahvalni“, rekla je Renata i prisjetila se panike koja je zavladala kada je stigla informacija da treba krenuti s dostavom obroka. „Svi zajedno sjeli smo i tražili adrese korisnika, radili novi popis, pravili raspored s obzirom na njihove lokacije kako bismo što brže podijelili obroke“, opisuje i pojašnjava da za nekoliko dana nije bilo problema, ali počeci su bili stresni.
„Posljednjih dana korisnici su postali nestrpljivi kada će ponovno doći u kuhinju, vidjeti i kuhare te s njima malo popričati jer im je nedostajalo kretanje i druženje“, kaže Renata koja je kao i volonteri, te kao i Ivan i Vesna, bila u automobilu i dostavljala obroke. Slušajući okolnosti, ravnatelj Tukara izrazio je zadovoljstvom njihovom brigom i spremnošću odgovoriti na sve situacije – te dodao: „Ako se kriza ponovi – još bolje ćemo se snaći!“ Martina Kuveždanin
