OSIJEK (TU) – Kateheze s razmatranjima Isusovih znamenja u Ivanovu evanđelju s teologom i filozofom prof. dr. sc. Krešimirom Šimićem u Osijeku su nastavljene 10. svibnja u retfalačkoj župi Uzvišenja sv. Križa. Nakon večernje mise koju je predslavio župnik Ivica Martić, a suslavio Danijel Tigandžin, župnik u Duboševici, vjernici su poslušali tematsko izlaganje o četvrtom znamenju umnažanja kruha opisanomu u ulomku „Isus hrani mnoštvo (Iv 6, 1-15)“. Uvodno je Šimić pročitao evanđeoski ulomak te uspoređujući značenja ishodišnog znamenja pretvaranja vode u izobilje vina na svadbi te ribica i kruhova koji „pretekoše onima koji su blagovali“, razložio kako iskazano preobilje označuje prisutnost kraljevstva Božjega i život u izobilju s Isusom. Razmatranja su odgovorila na pitanja zašto je poruka evanđelja skandalozna, o našemu mentalitetu (ne)razumijevanja blagovanja Isusovog tijela i kako po Isusu krštenik, koji otajstvu vjere živi s Kristom nasljeđujući ga, postaje hrana i svjetlo svijetu.
„Srednjovjekovna teologija govorila je o trostrukosti Isusova tijela (triplex modus corporis Christi): osim fizičkog, povijesnog tijela Isusa Krista (soma typicon), postoji euharistijsko tijelo (corpus mysticum) i tijelo Crkve (corpus verum). Evanđalisti Luka i Pavao riječima ‘ovo je tijelo moje’ dodaju: ‘koje se za vas predaje’. Time pojašnjavaju da kada Isus govori o svome tijelu, onda ne misli na tijelo odvojeno od duše ili duha, nego na čitavu svoju osobu. Kako onaj koji se nalazi posred svojih učenika može dati svoje tijelo? Što Isus zapravo čini? On ostvaruje ono što je rekao u govoru o pastiru: ‘Nitko mi ga (život) ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem’ (Iv 10, 18). Isus svoj život predaje već pri blagovanju pashalne večere. On svoju nasilnu smrt preobražava u čin slobodna samodarivanja: ‘Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga’ (Iv 10, 18). Isus nije bespomoćna žrtva religijskih i političkih spletkara. On daje svoje tijelo i na taj ga način ponovno zadobiva, jer je u davanju njegova tijela, života, uključeno i uskrsnuće. Zato Isus na Posljednjoj večeri može anticipativno dati svoje tijelo – sâma sebe. Još nešto je važno: Luka i Pavao ne samo da ističu anticipativnu Isusovu gestu (‘za vas predaje’) nego zapisuju Isusovu zapovijed: ‘Ovo činite meni na spomen’. To znači da se u zajednici učenika mora događati ono što se uoči Isusove muke dogodilo prvi puta. Naravno, ne radi se o ponavljanju pashalne večere, već o onom što je Isus učinio: darivao svoje tijelo, sâma sebe“, razložio je keteheta te ukazao kako je novozavjetni „govor o blagovanju tijela nejasan, ako ne i skandalozan, a to je pokazano i u šestom poglavlju Ivanova evanđelja te će i apostol Pavao reći da je poruka evanđelja skandalozna – za Grke je evanđelje sablažnjivo jer traže mudrost i za Židove koji traže čudesa“.
Promišljajući o znamenju umnažanja kruha i hranjenja mnoštva koje ga je odmah htjelo zakraljiti, kateheta je propitivao duboko egzistencijalno značenje „kruh života“ dovodeći do razumijevanja biti blagovanja Euharistije. „Temeljni kontekst čitava šestog poglavlja Ivanova evanđelja sastoji se u usporedbi Mojsija i Isusa. Imajući u pozadini Mojsija, Isus je morao ukazati na novost koja se po njemu – Isusu – događa. U sjećanju Izraelaca posebno mjesto je zauzimala mana koju je Mojsije darovao narodu. Zato je Isus rekao: ‘Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu’ (Iv 6, 32–33). Kada je narod zatražio taj kruh, Isus je uzvratio: ‘Ja sam kruh života’. Razumljivo, ljudi su se zapitali: ‘Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku?’ Nato je Isus odlučno ponovio i dodao: ‘Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.’ Židovi su se ponovo zapitali: ‘Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?’ Isus je nato odgovorio još rezolutnije: ‘Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.’ Isus je zaključio svoj govor: ‘Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su.’ Ove riječi podsjećaju na riječi apostola Pavla: ‘Prvi čovjek, Adam, postade živa duša, posljednji Adam – duh životvorni’ (1 Kor 15, 45). Isus ne oslabljuje svoj govor, već upućuje na njegov smisao: samo preko uskrsne preobraze, kojoj prethodi smrt, Isusovo tijelo postaje hrana za vječni život. Utjelovljenjem, uskrsnućem, uzašašćem i, konačno, izlijevanjem Duha, započela je preobrazba tako da ljudsko tijelo, koje u sebi nosi otajstvo pšeničnog zrna, može postati nositelj Isusove prisutnosti. Kako? Nakon što je rekao da je ‘Duh je onaj koji oživljuje’, a ‘tijelo ne koristi ništa’, Isus je dodao: ‘Riječi koje sam vam govorio duh su i život su.’ Kruh, tijelo, materija preobražava se po Riječi i Duhu.“ U diskusiji je zaključeno: „Kada blagujem(o) Tijelo i Krv Gospodinovu, postajemo jedno Tijelo s Gospodinom i time bivam(o) spašen(i). Nema više smrti. Premalo mislimo o našemu ovdje i sada, preslaba je vjera u jedno bivanje sa Uskrslim s kojim već sada participiramo Kraljevstvo nebesko. Otajstvo blagovanja hrane (usporedimo 24. redak 75 Psalma) događa se po Bogu, ne po nama. Blagujući Euharistiju, blagujemo Božji život. Na izvoru smo ‘žive vode’. Tim stvarnostima dopustimo da se dokazuju u nama, činimo što Otac po nama proizvodi i živimo ‘Novi život’ u nama. Život u Duhu donosi rod i plod. Življenje s Kristom je sloboda. Otajstvo vjere nas nadilazi. Uzeti križ znači biti poput Isusa, nasljedovati Isusa i po Isusu postati hrana svijetu, biti svjetlo u svijetu.“
Susret rasta u vjeri završio je molitvenom meditacijom i najavom kateheze o posljednjem, sedmom Isusovom znamenju uskrišenja Lazarova, o kojemu će Šimić govoriti 17. svibnja nakon večernje mise u retfalačkoj župi. Nevenka Špoljarić
