OSIJEK (TU) – Udruga katoličkih intelektualaca u Osijeku održala je 30. ožujka 2023. drugi korizmeni susret posvetivši ga knjizi „Svetište Drage Gospe Bošnjačke – dnevnici, dokumenti i članci“ i spomenu na autora Vinka Juzbašića (1971. – 2023.). Večernji je susret u Klubu knjižare Nova otvorila UKI-jeva predsjednica prof. dr. sc. Ružica Pšihistal, kazavši kako je u prosincu 2022. godine Ogranak Matice hrvatske u Vinkovcima objavio monografiju „Svetište Drage Gospe Bošnjačke“ publicista, zavičajnog istraživača i pjesnika Vinka Juzbašića, dipl. inž. preminulog 8. veljače ove godine, koja je posthumno predstavljena prije pet dana u Bošnjacima (25. ožujka) te sada u Osijeku. O sadržaju knjige (detaljima o Gospinu ukazanju u povijesnom, političkom i crkvenom kontekstu 1945., do sada nepoznatima javnosti) i o autoru govorili su: dr. sc. Tomislav Talanga, umirovljeni germanist i član predsjedništva vinkovačkog ogranka Matice hrvatske, Petar Elez, prof., ravnatelj Državnog arhiva u Vukovaru, i Antun Lešić, prof., savjetnik načelnika Općine Bošnjaci za kulturu. Naposljetku uz zahvalu za susret posebno je pozdravljena nazočna autorova majka Marija Slata.
„Knjiga Vinka Juzbašića dokumentaristička je monografija važna i za povijest marijanske pobožnosti, posebice marijanskih svetišta i pučke pobožnosti poslije Drugog svjetskoga rata, ali i kao dokument o brutalnoj jugokomunističkoj represiji nad pobožnim srijemskim pukom. Znakovito je da se prva ukazanja Blažene Djevice Marije, 10. svibnja 1945. na privatnom posjedu Đure Domaćinovića, odvijaju nepunih mjesec dana nakon ulaska partizana u selo, a samo na taj dan ‘priokreta’ (zavičajni govor) pobijeno je 27 mještana. Gospa se malim vidjeocima obraća kao svojim ‘svetim anđelima’, Bošnjake naziva ‘svetim mjestom’, poziva na molitvu, post i obraćenje, tješi ih i hrabri izdržati teške dane najavljujući trpljenje. Vidjeoci, doista, prolaze pravu kalvariju – posebice dvije Marije – Marija Domaćinović i Marija Golubičić, od kojih je druga ili ‘mala Marija’, kasnije s redovničkim imenom Bernardica (križarica s. Marija Bernardica Golubičić, 1932.-2022.) najvažnija vidjelica, a njezin dnevnik najvrjedniji je izvor za kronologiju ukazanja. Obje su više puta zatvarane – pa i u samicu – kao i članovi njihovih obitelji. Na što su sve vlasti bile spremne svjedoči i postavljanje mina na mjestu ukazanja u listopadu 1945. uslijed čega su teško stradale dvije osobe. Glas o ukazanjima širi se, međutim, nezaustavljivo i vjernici hodočasnici sa svih strana hrle u svetište kao u „hrvatsku Fatimu“, a vidjeoci ostaju postojani tijekom gotovo dva desetljeća, koliko su trajala ukazivanja. Unatoč progonima vjernika, rušenju svetišta, kao i političkim i crkvenim zabranama hodočasnicima u vrijeme biskupa Antuna Akšamovića koji je bio, možda, neodlučan – na strani zabrane zbog istrage i/li nastojeći očuvati živote, ipak je svetište i pobožnost Dragoj Gospi Bošnjačkoj preživjelo i donijelo plodove. Premda nema razloga sumnjati u subjektivnu vjerodostojnost vidjeoca, u objektivnu vjerodostojnost ukazivanja možemo, ali i ne moramo vjerovati. Čak i da budu i službeno crkveno priznata, ona ostaju u kategoriji ‘privatnih objava’ koje vjernike ne obvezuju. U postupke zastrašujućih mjera predstavnika ‘nove’ Titove vlasti, koja u ukazanjima vidi ‘kontrarevolucionarno’ djelovanje, ne trebamo, međutim, vjerovati. Oni su bjelodani iz ‘hladnih’ partijskih dokumenata, novinskih zapisa, župne spomenice i dnevnika vidjelaca. Ti su dokumenti (u knjizi) prilog za neku drugu povijest koja ne zahtijeva vjerovanje u nadnaravno, nego volju za istinom. Autor Vinko Juzbašić vrlo pouzdano dokumentaristički donosi provjerenu građu, izvore važne za povjesničare “, razložila je Ružica Pšihistal.
Dokument vremena o stradanju, ukazanjima i nepokolebljivoj vjeri katolika
U ime predstavnika nakladnika vinkovačkog ogranka MH Tomislav Talanga ispričao je kako je došlo do prihvaćanja tiskanja knjige, pripominjući da je riječ o 22 knjizi V. Juzbašića čiji je „rukopis bio znalački pripremljen, a autor prepoznat zavičajni istraživač s težištem u povijesti te je knjiga sa 190 stranica u riznici među 128 Matičinih tiskovina, uredio ju je dr. sc. Dražen Švagelj, a recenzent je teolog prof. dr. sc. Josip Mužić te je sažetak preveden na engleski jezik“.
Pozdravljajući sabrane starim križarskim pozdravom „Bog živi!“ Antun Lešić uvodno je istaknuo temeljnu potku Juzbašićeva povijesnog istraživanja, a to je „naglašena marijanska duhovnost, živa vjera i promicanje bošnjačkih ukazanja pa je ova knjiga kruna istraživačkog rada nastavljena na dvije objavljene knjižice o fenomenu ukazanja (1998. i 2000. god.) i razgovoru s vidjelicom s. Bernardicom Golubičić (2006.) te je djelo u nizu objavljenih knjiga, radova i članaka kojih je oko 1.200“. Lešić je predstavio Župu sv. Martina, biskupa, u Bošnjacima samostalnu od 1789. u kojoj žive katolici, Hrvati, Šokci; mjesto Bošnjake smješteno kraj Županje koje je imalo 4.300 stanovnika u razdoblju od 1945. do 1963., a danas broji 2.800 žitelja, podsjetivši na poznate Bošnjačane počev od fra Bernardina Tome Leakovića, teologa dr. Andriju Šumanovca i druge svećenike i redovnice, ali i na povijest: „Imali smo dva značajna događaja u Bošnjacima; krvave izbore 22.5.1897. s prosvjedima protiv režima bana Kuena Hedervarija kada je osmero Bošnjačana ubijeno i drugi događaj su ukazanja BDM od 1945. do 1963. Bošnjaci su tijekom 2. svjetskog rata hrvatsko domobransko mjesto s većinom Hrvata, nešto Roma, Vlaha i selo je u materijalnom smislu bilo očuvano te je imalo 500-600 žrtava, a progon i masakriranje počinje 13. travnja 1945. kada u Bošnjake ulazi JNA i ubija 27 Bošnjačana čiji su posmrtni ostaci u nekoliko masovnih grobnica“, kazao je Lešić o kontekstu pojave ukazanja i potanko opisao kako je djeca samoinicijativno 10. svibnja 1945. počela moliti devetnicu, uoči blagdana Spasova, zahvaliti Gospi što je mjesto ostalo očuvano od razaranja.
‘Ja sam, Draga Gospa. Bošnjaci, sveto mjesto, anđeli moji, ne bojte se, ništa.’
„Zanimljiv je bio taj dječji poticaj, tko bi se od današnje djece sjetio tako zahvaliti i još moliti. U ranu zoru oko pet ujutro djeca (devetero) su molila iza gospodarskih zgrada. Nakon dva-tri dana počeli su viđati pojavu ‘okruglina’ na suncu, križ koji je izlazio iz sunca, ukazivali su se sveci od kojih su neke prepoznavali, neke ne, pa i hrvatsku trobojnicu na nebu s bojama crvenom, bijelom i plavom bez šahovnice. U samomu mjestu ljudi su počeli prepričavati pojave i dolaziti u večernjim satima, nakon poljskih radova, molili na tom mjestu i pojave su bile svakodnevne. Od devetero djece nisu sva imala milost razgovarati s Gospom koja prvi puta progovara 8. srpnja 1945. Mariji Golubičić ovim riječima: ‘Ja sam, Draga Gospa. Bošnjaci, sveto mjesto, anđeli moji, ne bojte se, ništa.’ Od toga dana, kad su djeca počela prenositi Gospine poruke, hodočašćenja su bila svakodnevna, najviše na marijanske blagdane i vikendima kada su procesije mogle dolaziti. Prema podatcima prenešenih usmenom predajom i kroz pisane dokumente navodi se da su u dnevnom intervalu dolazile mnogobrojne procesije, jednom ih je bilo čak 80. Tadašnji bošnjački župnik mons. Marijan Galović u župnoj spomenici piše da je na Veliku Gospu 1945. u Bošnjacima bilo otprilike 15.000 vjernika. Vrtovi kroz koje su prolazili bili su pogaženi, zakrčeni hodočasnicima. I ta su hodočašća nekad češća, nekad rjeđa bila do 1948. godine. Naravno da ta okupljanja nisu išla u prilog tadašnjoj vlasti, koja je na sve to gledala s podsmijehom, a to je čitljivo iz dokumenata koji su ovdje u knjizi da su komunisti drukčije gledali na okupljanje vjernika, izrugujuće. Činjenica jest da su se u bošnjačkim šumama, nakon 2. svjetskog rata, još uvijek skrivali i organizirano djelovali određeni križari, ali nisu bili u dosluhu s vidiocima. Ukazanja, Svetište kako su Bošnjačani nazvali mjesto ukazanja, bili su ‘trn u oku’ tadašnjoj vlasti. Odnos vlasti tadašnjeg kotarskog narodnog odbora u Bošnjacima prema okupljanjima vjernika postajao je, u strahu od širenja pobožnosti na ostala mjesta, sve represivniji, pritiskali su župnika, vlasnike zemljišta. Vijest o ukazanjima bila su predmet gotovo svih tadašnjih novinskih tiskovina režimskih novina i katoličkog tiska uz nevjerojatno zanimanje tadašnjeg režima. Naravno režimske tiskovine govorile su na jedan način, a katolički drukčije. Nevjerojatan je bio broj svećenika i redovnika koji su dolazili u Bošnjake.
Petar Elez govorio je o prijateljevanju s pok. Vinkom, njegovoj „vjeri u ukazanja da se nebo spušta na zemlju i nebo progovara, vjeri koju je uvjereno, hrabro svjedočio, bio angažiran u Marijinoj legiji, vrijedan i marljiv, a bio je i pjesnik, romanopisac“, preporučujući čitanje povijesnog i umjetničkog štiva koje ima vrijednost što recenzijom potvrđuje teolog Josip Mužić te drugi stručnjaci. „I na primjeru Gospinih ukazanja u Bošnjacima potvrđeno je da se uvijek radi o ljudima spremnim vršiti volju Božju, svjedočiti vjeru krvlju ako treba. Djeca su prošla kalvariju zbog svoga svjedočenja… Pročitajte knjigu i osobno procijenite, ali i postavite si pitanje kolika je moja osobna vjera“, zaključio je Elez. Korizmeni je susret završen zahvalom sudionicima susreta i uskrsnom čestitkom. Nevenka Špoljarić
