OSIJEK (TU) – U povodu održavanja Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana u Državnom arhivu u Osijeku predstavljena je 22. siječnja knjiga „Arhivi vjerskih zajednica u sjevernoj Hrvatskoj – razvoj, tipologija, sadržajni značaj“ autora dr. sc. Dražena Kušena, arhivskog savjetnika i ravnatelja DAOS-a. Višeznačno vrijednu knjigu za arhivsku struku, Crkvu, vjerske zajednice, istraživače i hrvatsku baštinsku kulturu predstavili su, uz autora, urednik knjige doc. dr. sc. Danijel Jelaš, viši arhivist i povjesničar u DAOS-u, i mons. mr. sc. Luka Marijanović, kanonik Prvostolnog kaptola u Đakovu te član Vijeća HBK za kulturu i crkvena kulturna dobra.
Svečanost je otvorena dobrodošlicom predstavnicima i izaslanicima Crkava i vjerskih zajednica u Osijeku i okolici (nazočili su: protojerej Aleksandar Đuranović, jerej Siniša Mićanović, laik Zajednice MiR Krešimir Pećar), a posebice okupljenima u Ekumenskoj koordinaciji istočne regije uz vodstvo dr. sc. Antuna Japundžića koji se u osmini sabiru u ekumenskoj molitvi. Kušen je zahvalno pozdravio dr. sc. Vlatka Dolančića, ravnatelja nadbiskupskog arhiva u Đakovu, i izaslanicu ministrice kulture Ivanu Sudić, pročelnicu Konzervatorskog odjela u Osijeku, koja je uvodno naglasila kako je riječ o Kušenovu doktorskom radu (izrađenom uz mentorstvo dr. Josipa Kolanovića, obranjenom na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2011.), koji je u nakladi DAOS objavljen 2018. uz potporu Ministarstva kulture i „sadržajno je vrijedan prinos daljnjim istraživanjima“.
Uvodeći u predstavljanje sadržaja knjige, Jelaš je pripomenuo kako organizirana arhivska služba djeluje oko 150 godina, a arhivistička struka u Hrvatskoj ima međunarodni ugled, no „prostor za napredak postoji kroz afirmiranje arhivistike u stasaloj novoj generaciji stručnjaka u kojoj je prvi u nizu dr. Kušen o čemu svjedoči potonja knjiga Arhivi vjerskih zajednica u sjevernoj Hrvatskoj. „Knjiga je vrijedna istraživačka znanstvena studija, monografija na arhivsku temu uz stanoviti iskorak koji je u tome da se bavi privatnim arhivskim gradivom, uz koje postoji i ono javno, i to je prva nacionalna monografija koja tematizira privatno. Mogućnost njene uporabe je da dalje živi kao izvor za druga istraživanja svih onih koje zanima arhivsko gradivo vjerskih zajednica, a može biti poticaj ostalima koji su obranili doktorate na temu arhivistike da radove objave. Na 336 stranica sadržajne strukture u osam poglavlja knjiga sadrži: uvod i sveobuhvatnost arhiva uključujući praksu i brigu za arhive vjerskih zajednica u međunarodnom okruženju; tematizira arhive vjerskih zajednica u kontekstu hrvatske arhivske službe i vjerske zajednice kao stvaratelje/imatelje arhivske baštine na hrvatskom sjeveru i tu je najzastupljenija Katolička Crkva uključujući zakonodavstvo, evidenciju DAOS-a i dopunske arhivske izvore u vatikanskim arhivima. U tom trećem poglavlju uz Katoličku Crkvu su zastupljeni, Srpska pravoslavna crkva, Protestantske crkve i zajednice (Reformirana crkva, Evangelička crkva i ostale crkve i zajednice (Hrvatska starokatolička crkva, Kršćanska adventistička crkva i Kršćanska zajednica Jehovinih svjedoka), zatim židovska i islamska vjerska zajednica. Ostala poglavlja imaju sadržaj i opis evidentiranoga gradiva, izvore i primjenu, zaštitu o obradu, primjere dobre prakse (nadbiskupski arhivi u Zagrebu i Đakovu, franjevački arhivi u istočnoj Hrvatskoj i Virovitici, projekti intelektualne i materijalne zaštite franjevačkih arhiva u Našicama, Osijeku, Vukovaru, Šarengradu i Iloku te Istraživački i dokumentacijski centar ‘Cendo’ Židovske općine u Zagrebu) i u osmomu poglavlju autor piše o suradnji države i vjerskih zajednica u zaštiti vjerskih arhiva“, razložio je Jelaš preporučujući knjigu svima koje zanima istraživanje povijesnoga djelovanja vjerskih zajednica u Hrvatskoj.
Predstavljač mons. Marijanović istaknuo je isprepletenost baštine, arhiva i knjižnica kroz crkvenu i domovinsku povijest kazavši: „Sreća je što je došlo novo vrijeme u kojemu ljudi imaju smisla za baštinu vjerskih institucija, iako u ugovorima o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji Crkvu nitko nije spomenuo što je, zapreka potpori za ovakve istraživačke projekte. Ipak dogodili su se veliki pomaci… Crkveni arhivi su u pamćenju Crkve, ne samo prostor već imaju pastoralnu ulogu o čemu postoji okružnica dijecezanskim biskupima (dokument) Papinskog povjerenstva za crkvena kulturna dobra (prev. L. Marijanović, Kršćanska sadašnjost, 2014.). Osobno sam vidio u Vatikanskim arhivima hrvatski nacionalni ponos kao krsni pečat sačuvan zapis pape Ivana VIII. napisan 879. knezu Branimiru, a taj datum Uzašašća Gospodnjeg je odabran za Dan hrvatske diplomacije. Ogromna je crkvena građa, vrijedna i pomalo dolazi, putem ovakvih publikacija, do nas. I dolaze nam iz ormara brojni spisi koji se odnose na pastirske pohode župama, škrinja s tekstovima koji su preneseni u pamćenje Crkve i imamo ogromno blago kroz primjerice sačuvane spise iz vremena Strossmayera koji otkrivaju kako biskup nije bio samo graditelj crkve od cigle nego i zajednice sestara u Đakovu koje djeluju 151 godinu, a to je slika života i pokazuje obrise Kristova djelovanja u Crkvi. Arhivi kao velebna baština prenose memoriju Crkve istraživačima i trebamo ih čuvati, razvijati, njegovati i podizati svijest o vrednovanju arhiva, a građu očuvanu predati drugim generacijama. Arhivi pomažu čuvanju ponosa i identiteta“, kazao je Marijanović.
Autor Kušen je razložio kako je svojim radom i objavljenom knjigom naumio „obuhvatiti najvažnija pitanja koja se tiču vrijednosti i pozicioniranja arhivskoga gradiva Crkava i drugih vjerskih zajednica u kontekstu brige za arhivsko gradivo na međunarodnoj i na nacionalnoj razini“. „Ovom doktorskom disertacijom – knjigom želio sam ukazati kako pisana baština različitih vjerskih zajednica u Hrvatskoj predstavlja integralni dio hrvatske pisane kulturne baštine, a ne strani ili pridodani element, upravo stoga što je nastajala i nastaje u hrvatskom geografskom, društvenom, političkom i kulturnom okruženju… Ovo je tek dobra osnova za daljnja istraživanja i pripremu neophodnih teorijskih i praktičnih smjernica u obliku priručnika koji bi bio konkretna pomoć stvarateljima i voditeljima vjerskih arhiva i korisnicima-istraživačima. Takav priručnik, sljedeća knjiga, može imati značenje šire od hrvatskoga konteksta jer u okolnim zemljama u kojima djeluju iste Crkve i druge vjerske zajednice, takvoga priručnika nema, a koristio bi, najavio je Kušen te naposljetku zahvalio pomagateljima zaslužnima što je građa izišla iz ‘nepoznatog’ u javnost, a posebno Filozofskom fakultetu u Zagrebu i mentoru Kolanoviću, DAOS-u, Ministarstvu kulture, predstavljačima, a posebnu zahvalu za potporu i zauzetost uputio je svojoj obitelji, pok. profesoru mons. dr. Andriji Šuljaku i protojereju stavroforu Ratomiru Petroviću, nekadašnjem parohu osječkom. Večernji je ekumenski susret „s knjigom i autorom“ Kušen je završio Davidovim Psalmom 63. (Čežnja za Bogom), kazavši kako je „u podlozi djelovanja svake Crkve i vjerske zajednice, pastoralnom, administrativnom, kulturnom i drugom, čežnja za Bogom i ostvarenje blizine Boga i čovjeka, blizina između ljudi ostvarena i u ovoj molitvenoj osmini, koja svakoga, vjernike ili nevjernike, htjeli to ili ne, približava Bogu u nadi ekumenske perspektive ucijepljenosti svakoga i svega u Bogu“. Nevenka Špoljarić
