OSIJEK – U retfalačkoj Župi Uzvišenja sv. Križa u Osječkom zapadnom dekanatu održana je, od 11. do 13. rujna, svečana trodnevna duhovna priprava uoči župne svetkovine koju je predvodio bibličar vlč. dr. sc. Ivan Benaković, profesor na đakovačkom KBF-u.
“Neobično, a tako svakodnevno u našim životima – to je križ! On nije nešto što nam je nepoznato, on je ‘nešto’ što svakoga dana moramo uzimati na sebe i nositi. Kao što i ja nosim svoj, tako i ti svoje križeve jer bez križa, bez prihvaćanja muke i patnje na križu, bez borbe protiv odustajanja od križa i za ono što je sveto, dobro i plemenito, ne možemo živjeti vlastito kršćanstvo“, kazao je uvodeći u trodnevnicu vlč. Benaković. Prvu večer razmatrao je s vjernicima kako živjeti svoje poslanje u obitelji, Crkvi, društvu, posvješćujući što su i u čemu križevi životnog zvanja, kako milošću Božjom opstati u svojemu zvanju i poslanju, te je pojasno smisao blaženstava bez kojih nema istinske radosti i autentične vjere.
Druga večer na spomendan Presvetog Imena Marijina (12. rujna) protekla je u molitvi, misnom slavlju i klanjanju pred Presvetim. Vlč. Benaković razložio je u propovijedi kako je „radikalnost kršćanstva u ljubavi, milosrđu, praštanju“ te približio Isusov evanđeoski govor (Lk 6,27-38: Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan) naglasivši njegovu važnost za život krštenika: „Ono što na neki način fascinira i šokira je tonalitet tog Isusovog govora. Govor projicira gdje se nalazi radikalnost kršćanstva, radikalnost u smislu što treba činiti”, kazao je pojasnivši da radikalnost jesu odlike, primjerice ne osvećivati se drugome, ljubiti neprijatelja i po tome se kršćanstvo razlikuje od drugih religija. Nižući “zapovijedi” iz evanđeoskog odlomka, propovjednik je ukazao na zorne primjere koji definiraju radikalnost kršćanstva otkrivenoj u ljubavi, milosrđu, praštanju… „Isusova ‘mjera ljubavi’ za braću i sestre je mjera koliko jesam/jesi Božji, no koliko zapravo jesam Božji/Božja na izgradnju svijeta“, upitao je vlč. Benaković podsjetivši „mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti” i ističući mjeru: koliko sebe dajem u odnose s drugima, u bivanje jedan s drugim (npr. u braku, obitelji), koliko sebe izgrađujemo u suodnosu s drugim i koliko se skupa usmjeravamo u izgradnji duhovnoga svijeta jer „mjera svih relacija je kršćanska ljubav koja sve podnosi“.
„Najdublja duhovnost kršćanstva je mistika križa“
Propovijedajući u petak (13. rujna) na uočnici svetkovine Uzvišenja sv. Križa bibličar Benaković promišljao je o otajstvu Kristova križa koji je „beskrajna istina, a istodobno središte i tajna naše vjere – križ“. „Kako prihvatiti taj znak, kako biti autentični kršćanin i nositi ono što je vlastita težina života? Pavao veli, u prvoj poslanici Korinćanima (1Kor 9,16-19. 22b-27) da trči kao trkač u trkalištu i sve čini da zadobije neraspadljiv vijenac, ide smišljeno. To je važno i u našemu životu: da svaki napor koji činimo nije besmisleni napor, sve ono što istinski prihvaćamo i nosimo u vjeri, doista, ima svoj smisao u prihvaćanju istine naše vjere, a temeljna istina je upravo ta da je Bog sebe istinski pokazao tek u smrti na križu; tada se ta ljubav istinski pokazala svima nama. Istinski zrelo kršćanstvo ne može se zamišljati bez življenja križa i prihvaćanja težine vlastitoga života“, istaknuo je vlč. Benaković. Razmatrao je o tome kako nas križ preobražava: „Najdublja duhovnost kršćanstva je mistika križa – prihvatiti bol, suobličiti se Kristu kroz patnju i bol, ne bježati od te patnje, istinski preobražava čovjeka. Kada patimo, to je psihološki fenomen, mislimo da je naša/moja patnja najgora patnja, najveća i tako nitko drugi ne pati. I zatvaramo se u sebe ne želeći pogledati ljude oko sebe, vidjeti koliko ljudi pati na isti način. I zato je kršćanstvo u početcima bio suživot kršćana u malim kućnim Crkvama kako bi se ljudi međusobno povezali i kada pati jedan, pate svi zajedno s njim. To je bila teologija prve kršćanske zajednice – supatiti sa bratom u potrebi, radovati se sa radosnima, a plakati sa zaplakanima, kaže Pavao u poslanici Rimljanima. Danas svi govore o manjku supatnje: čovjek se ne zna radovati sa radosnima, a plakati sa zaplakanima i to se zove manjak empatije, suosjećanja. Supatiti znači sudjelovati u njegovoj boli, sudjelovati u njegovome križu. Što ti pomaže kada ti je teško? Osoba pored tebe. Kroz bol, kroz križ nemojte ići sami, potrebni su vam ljudi koji će zajedno s vama nositi taj križ. Na Kristovom križnom putu gledamo Šimuna Cirenca da pomogne Isusu nositi križ i Krist pokazuje da mu je potrebna pomoć u patnji. Tko smo mi ljudi da kažemo da možemo sami? Krist kaže nemoj sam, dopusti da ti se pomogne.“ Naposljetku je zaključio: „Vjera je jedostavna. Stanimo pred Kristov križ, priznajmo sebi vlastitu malenost, jadnost, prašnjavost pred Bogom! Svoje darove primljene od Boga stavi na raspolaganje svome bratu čovjeku pored sebe (neopterećen time tko si, što si, što činiš) ponizno služi bratu i tako ćeš istinski, najprije ti biti dovoljno ispunjen i zadovoljan, a onda i tvoj brat. Tada se živi boljim, ljepšim, skladnijim životom istinske kršćanske zajednice. Tako neka bude u našim životima.“
Nakon slavlja uočnice, župnik Ivan Jurić zahvalio je gostujućemu propovjedniku koji je prije završnog blagoslova čestitao župnu svetkovinu potičući na dublje duhovno uranjanje u otajstvo Uzvišenja svetoga Križa.
Trodnevnica je počinjala molitvom otajstava krunice koju su prve večeri predmolili muževi župne molitvene skupine Sv. Josipa, a dvije večeri molitvu s razmatranjima i molitvu sv. Križu predmolio je župni vikar vlč. Vladimir Sabo. Euharistijska slavlja tijekom pojedinih večeri trodnevnice suslaviše: retfalački župnik preč. Ivan Jurić (predmolio je klanjanje pred Presvetim), vikar Sabo i punitovački župnik vlč. Ivica Zrno. U liturgijskom pjevanju sudjelovali su: Mješoviti župni zbor uz ravnanje Ivana Bošnjaka i orguljsku pratnju Biljane Grašić, Zbor mladih koji su gitarski pratile Anamaria Reba i Iva Matišić, te Dječji zbor uz ravnanje Marijane Matijević i orguljsku pratnju Marije Nađ Perić.
Trodnevnica je završila koncertnim slavljem uz sakralnu glazbu u izvedbi Belomanastirskog ansambla harmonika i sopranistice Marijane Matijević. Nevenka Špoljarić