OSIJEK (TU) – Mnoštvo je primjera u kojima “iskustvo otajstva ljubavi odagnava strah”, dok niz novozavjetnih tekstova pokazuje kako čovjekova otvorenost prema Bogu, ljubavi, ljudima i vjeri istjeruje strah, a o pitanjima vjere i straha bavili su se filozofi, teolozi, psihijatri te je o tome razgovarano na tribini “Vjera i strah”, priređenoj 14. prosinca u Osijeku. “Mnoštvo je pitanja koja se povezuju s našom egzistencijom pa i strah. Nema čovjeka koji nije osjetio strah. Zašto? Progovoriti nam je o tome tako da se oslobodimo i ne bojimo”, kazao je studentski kapelan u Osijeku dr. Arkadiusz Krasicki, CSSp, na početku tribine održane u organizaciji Udruge DUHOS (Duhovnost osječkih studenata) u dvorani osječkog Poljoprivrednog fakulteta. O temi su govorili doc. dr. Krešimir Šimić, profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, i psihijatar dr. Berislav Pašalić.
Uvodeći u tribinu Šimić je naglasio kako je čovjek upućen na vjeru i traga za temeljem i smislom svoje egzistencije, nudeći percepcije filozofa i kršćanskih mislilaca, dok je izravno o temi govorio Pašalić ponajprije pojasnivši razliku između fiziološkog straha i anksioznosti (tjeskoba, napetost) te čovjekovu potrebu za racionalnim, znanstvenim objašnjenjem Božje egzistencije i odakle dolazi vjera. „Imao sam pacijenata s paničnim strahom od, npr. zatvorenih prostora, ali nitko nije tražio pomoć zbog straha od Boga! U strahu se krvne žile prošire i mi smo spremni pobjeći ili potući se. Takav čovjek se pita što je Bog?… Čovjek se rađa bez svoje volje, a u potrazi za smislom nastaje tjeskoba. Čovjek se oslanja na vjeru i na razum. Znanost može štošta objasniti, osim odakle “iz ničega”, može nastati nešto? Znanost sve rješava, no i dalje (za)ostaje pred činjenicom smrti. Kroz cijelu ljudsku povijest nije nađen um od formata zadovoljan što će umrijeti. Sustav iluzija se lomi i što ćemo sa znanošću? Ne daje odgovor na bitno egzistencijalno pitanje”, ustvrdio je psihijatar.
G
ovoreći u kontekstu kršćanskog poimanja smisla i uz posuvremenjeni vokabular Pašalić je iz svojega motrišta razložio nastanak “prvoga straha” opisanog u biblijskom tekstu o grijehu prvih ljudi. “Priča sa Adamom i Evom, koji su imali raj na zemlji i živjeli u “nirvani” bez ikakvih problema, kazuje kako sve žrtvuju zbog drveta spoznaje. Teško je vjerovati da je Bog stvorio budale i “mali čovjek” se pita zašto pametni sve žrtvuju, što im je to trebalo? Teško je sve to razumjeti bez uplitanja sotone i javlja se strah, no to nije običan strah, to je remetilački faktor koji evidentno djeluje na čovjeka. I odgovore na to traži i psihologija s utemeljenjem na vjeri te znanstvena psihijatrija. Zašto podliježemo napasti zla, zašto toliko ratova… mi to ne možemo objasniti. Nacistički zločinci s iznadprosječnim kvocijentom inteligencije (IQ 135, 160) djelom su dokazali da razum nije dovoljan, poremećen ne funkcionira. Čovjek se i dalje pita što je Bog, kakva je to narav i projicira Boga iz vlastitog uma. Tu projekciju su radili i Židovi, pitajući: Jesli li ti koji treba doći? i ubili su Boga jer ih je razočarao. Čovjek nema iskustvo Boga; lijepo mu je što je veće od njega, ograničen je u mogućnosti spoznaje Božje dobrote i ne kaže se bez razloga ‘vjera je dar’. Danas kada kažete da postoji zlo, sotona kao institucija, vi ste smiješni, a zdrava logika govori da nas “nešto” ometa… U znanosti imamo fiziologiju čovjeka… psihijatriju koja govori o super egu ovisnom o okolišnim faktorima, a to je savjest koju, kao pojam, psihijatrija ne priznaje. Sadržaj savjesti odnosi se na moralni zakon, savjest je “organ morala”, ćudoređa i ne da promijeniti mjesto boravišta, uvijek nam nepogrešivo javi kad se napravi nešto loše pa čak i noću budi. Savjest ima “negativne” odrednice, a rezultat je osjećaj krivnje. Što su Adam i Eva osjećali nakon što su jeli sa zabranjenog stabla, krivnju? To isto i mi danas radimo, npr. nećemo ići u crkvu jer je svećenik dosadan… i bježimo od suočavanja s osjećajem krivnje, skrivamo se od Boga jer ga se počinjemo bojati i ne vjerujemo da je Bog tako dobar da može riješiti naš problem. Psihijatrija tu ne može pomoći, nema tablete protiv straha”, zaključio je Pašalić.
Upitan o utjecaju ljubavi u obitelji na čovjekov rast, psihijatar je istaknuo važnost da dijete, koje prima informacije od začeća, raste u sretnoj obitelji gdje se roditelji vole i prihvaćaju dijete pa će, zaključeno je, i dijete biti mirnije, bolje napredovati te će, neovisno o tome tko što svjedoči, dijete već u ranomu djetinjstvu imati stvoren model voljenosti bez straha, “sliku” dobrog nebeskog oca i majke. Naposljetku je rečeno i to da, kada bi političari bolje slušali argumente iskustva ljubavi, ne bi dvojili o duljini rodiljnog dopusta. Nevenka Špoljarić
