OSIJEK (TU) – U organizaciji Instituta za novu evangelizaciju „Sveti Ivan Pavao II.“ u Vikarijatu Osijek održana je 11. siječnja prva u nizu ovogodišnjih socijalnih tribina na kojoj je mr. socijalnog nauka Crkve Igor Jakobfi nastavio izlagati socijalnu misao Ivana Pavla II. te je, nakon zadnjeg prošlogodišnjeg razmatranja dokumenata „Familiaris consortio“ i „Povelje o pravima obitelji“, govorio o temi „Sollicitudo rei socialis – Solidarnost temelj izgradnje društva“.
Nakon zajedničke molitve, uvodničar tribine dr. sc. Vladimir Dugalić, predstojnik Instituta za novu evangelizaciju „Sveti Ivan Pavao II.“, pojasnio je kako je riječ o enciklici „Socijalna skrb“ (Sollicitudo rei socialis) izdanoj 1987. godine o 20. obljetnici enciklike „Populorum Progressio“ (Pavao VI.) te je u SRS Ivan Pavao II. unio nekoliko elemenata latinoameričke teologije oslobođenja i na neki način ju ozakonio u Crkvi. Također, podsjetio je uvodničar, kako se pojam „grešne strukture društva“ prvi puta spominje upravo u enciklici SRS i pojasnio kako individualno zlo može poprimiti strukturu zla, a na to je jedini odgovor „odgovoriti strukturom dobra koju papa Ivan Pavao II. naziva solidarnost“.
Polazeći od gesla izlaganja Mir je plod solidarnosti (SRS 39), Jakobfi je naglasio prevažnu odgovornost katolika ponaosob, osobito ‘srednjeg sloja’ (novi je subjekt kojeg prvi puta uvodi Papa), kako za probleme u svijetu tako i za stvoreni svijet, za društvenu pravdu/nepravdu (SRS 36,39,47), zorno tumačeći nastanak „struktura zla“ pojasnio: „Ljudska narav sklona je činiti zlo (npr. pohlepa, zli čini, egoizam, potkupljivost i dr.) koje u strukturi društvene dimenzije ima bitno socijalno obilježje, nužno obilježeno grešnošću i infektivno obilježje jer utječe na živote drugih ljudi te je takva struktura vremenski protežna, usmjerena prema institucionalnoj stabilizaciji i prema strukturaliziranju. Razlikujemo tri kategorije grešnosti: grešni, grešne strukture i ‘pasivni zeleni’ koji bi mogli nešto poduzeti, ali to propuštaju iz nemara i koječega izgovarajući se da nije moguće izmijeniti svijet te tako čuvaju sebe i svoju prosječnost! A sve to skupa uzrokuje nevjerojatno proširenje zla! Grešnost ima vremensku protežnost i nadići će nas same. Svijet shvaćamo kao bogomdanim, a trebali bismo prokazati zlo, navijestiti Evanđelje i krenuti od radosti i nade, a ne od zloća!
Ovaj svijet sve više uviđa da je duboko povezan i duboko čezne za povjerenjem. A današnji svijet nema povjerenja u to ‘da mi ti želiš dobro’ i suvremena događanja, kao npr. sa slikovnicom sa dvama tatama i dvjema mamama, pokazuje kako smo društvo ‘pranja ruku’. Duboka svijest da smo međuovisni jedni o drugima duboko zahtijeva solidarnost. Solidarnost traži uzajamnost i povjerenje, a to nije kukanje, nego čvrsta i postojana odlučnost: zauzeti se za opće dobro, za dobro svih i svakoga jer smo svi (i utjecajni i slabi i srednji) za sve odgovorni! SRS daje obvezujuće pastoralne upute kako biti sakrament, a odgovor je u solidarnosti kao kršćanskoj kreposti. A to je takva kršćanska krepost, po kojoj Crkva prokazujući nepravdu i naviještajući da je bližnji živa slika Boga, svjedoči o novom zajedništvu u kojemu se drugoga ljubi istom onom ljubavlju kojom ga ljubi Gospodin, ljubavlju koja izražava spremnost položiti vlastiti život na korist razvoja i spasenja drugoga.“
Jakobfi je na rezultatima niza znanstvenih istraživanja aktualizirao SRS u današnjim prilikama u nas i svijetu pokazujući kako Papina teološka analiza aktualne društvene situacije govori o bitnom prokazivanju socijalne nepravde (dekonstrukcija žalosti/tjeskoba) i navještaju Evanđelja (konstrukcija pozitivnih zalaganja/očekivanja/nadanja) te kako narav SRS-a jest sredstvo evangelizacije. Upitan kako prema društvu utemeljenom na solidarnosti, Jakobfi odgovara: „Papa keže da se uz solidarnost mora nužno vezati oslobođenje. Supsidijarnost je načelo po kojemu se solidarnost ostvaruje. Dug i složen je to put koji istovremeno zahtijeva (SRS 38, 39 i 46) promjene na osobnoj razini (obraćenje srdaca kako bi svi postali sluge svima) i strukturalnoj razini (obnovu društvenih struktura) te hrabrost i ustrajnost.
Bilo bi krivo očekivati da svijet sam po sebi postane kršćanski solidaran. Svijet je zbog svijesti o uzajamnosti i čežnji za povjerenjem samo spreman za navještaj solidarnosti. Crkva/kršćani jer su od Boga pozvani (SRS 40 i 48) biti svjedočanstvo novog zajedništva kojega su prediskusili u euharistiji dužni su prožimati i izgrađivati evanđeoskim duhom vremenitu zbilju privodeći ju kraljevstvu Božjem i moraju biti prvi u ostvarenju solidarnosti (SRS 38, 40, 47) oduševljeni za obraćenje, biti uzori u obraćenju, predvodnici obraćenja i odgovorni za obraćenje drugih i obnovu struktura.“ Izlaganje je zaključeno citatom (SRS 48): „Gspodin nas po euharistiji sjedinjuje sa sobom i međusobno svezom jačom od bilo kakvog prirodnog sjedinjenja; i tako sjedinjene šalje nas u svekoliki svijet da vjerom i djelima dajemo svjedočanstvo o ljubavi Božjoj te pripravljamo i predostvarujemo dolazak njegova kraljevstva. Svi koji sudjelujemo u euharistiji pozvani smo da otkrivamo duboki smisao našeg djelovanja u svijetu za stvar razvoja i mira te u njemu dobivamo snage da se još velikodušnije zalažemo.“ Nevenka Špoljarić
