OSIJEK (TU) – U organizaciji Instituta za novu evangelizaciju „Sv. Ivan Pavao II.“ u Osijeku je 21. veljače nastavljen ciklus socijalnih tribina tijekom kojih mr. socijalnog nauka Crkve Igor Jakobfi upoznaje sa temama pojedinih enciklika i socijalnih dokumenata.
„Mater et Magistra – Socio-ekonomski razvoj po mjeri čovjeka“ naziv je večernje tribine održane u Vikarijatu Osijek, a Jakobfijevo izlaganje se odnosilo na razdoblje pontifikata pape Ivana XXIII (1958.-1963.) i izdvojene socijalne podteme enciklike „Mater et Magistra“ (Majka i Učiteljica) objavljene 1961. godine. Predvodeći molitvu susret je otvorio mons. dr. Vladimir Dugalić, predstojnik Instituta, te uvodno istaknuo kako sa Ivanom XXIII. počinju prekretnice u Crkvi u sadržajnom smislu i u pristupu socijalnoj problematici. Rečeno je da sv. papa Ivan Dobri (pučko imenovanje) ostaje upamćen po pokretanju obnove Crkve otvarajući Drugi vatikanski koncil te na ukazivanje važne koncilske označnice Crkve kao „Crkve siromašnih“.
Počinjući izlaganje misaonom vodiljom: Ljudi često u djelovanju sebe zanemaruju, a svojim se djelima toliko dive da ih štuju kao božanstvo (Mater et Magistra 244), Jakobfi je razložio povijesni kontekst (društveni, gospodarski, politički i znanstveno-tehnički) i crkveni u kojemu je nadalje razvijana socijalna misao Ivana XXIII. (poslije Pia XII.).
Godine 1959. Ivan XXIII. saziva Drugi vatikanski sabor, a 1961. objavljuje encikliku Mater et Magistra i 1963. Pacem in terris (encikliku o miru i ljudskim pravima). Godine 2014. Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. su proglašeni svetim (obojica su pohodila Đakovo). Jedna od bitnih tematika enciklike MM je razvoj koji se motri pozitivnim gledanjem na svijet! Ključan je razvoj za opće dobro, a utemeljen je na pravednosti i Bogu. Krenemo li od pojma shvaćanja općega dobra (MM 59 – 65), ono treba biti plod sve većeg različitog međusobnog povezivanja i udruživanja koje polučuje: ostvarenje dobara koja svi žele, a nadilaze pojedinačne snage, ali i potrebu za sve većom, konkretnijom zakonskom regulativom te ispravnim shvaćanjem općeg dobra. Naime, povezivanje među ljudima trebalo bi ostvariti ona dobra koja čovjek nije u stanju ostvariti sam, dok bi država trebala biti regulator odnosa općeg dobra. Opće dobro je skup svih onih uvjeta društvenog života koji čovjeku omogućuju punije i nesmetanije usavršavanje njegove osobnosti, a ti uvjeti su izuzeti iz (isključivo) tržišnih zakonitosti. Odgovorni su svi građani aktivnim sudjelovanjem te društvene strukture, ustanove i udruženja. Opće dobro mora se izgrađivati supsidijarno po solidarnosti. Država mora društveni život tako strukturirati da se zajamči jednolik razvoj svih, a što posebno zahtjeva podupiranje: privatnih inicijativa, suradnju i ostvarenje solidarnosti po supsidijarnosti na svim razinama…
Kada promatramo kako enciklika vidi razvoj (MM 122 – 211), istaknuto je kako postoje različiti koncepti razvoja kada svi govore o pravednosti i životu/čovjeku, ali ih svi ne shvaćaju jednako. I zato je važno istaći da moralni red ima uporište samo u Bogu koji je jedini objavitelj istine o čovjeku i njegovom (društvenom) životu, a u suprotnom se život/društvo posve raspada. Cilj razvoja je čovjek. Čovjek mora biti i ostati polazište i cilj svakog razvoja jer ljudski život je svet te onaj koji odstupa od toga vrijeđa Boga, sramoti sebe i ljudski rod i slabi najosnovnije snage vlastitog naroda. Zbog toga pravednost zahtjeva jednoliki razvoj svih gospodarskih sektora, primarnog, sekundarnog, tercijarnog (kvartarnog i kvintalnog), svih područja (geografskih), a iznad svega, jednoliki razvoj gospodarstva i društva, a po njima i konkretnog čovjeka.“
Jakobfi je posebno istaknuo temu poljoprivrede i ruralnih krajeva (MM 122 – 149) pri čemu je naglašen bijeg iz sela. „Poljoprivreda/život na selu su u zastoju na području zarade i kvalitete života. Odgovornost snose svi i sve razine društva. Seljaci moraju prepoznati istinsku vrijednost života na selu, postati poduzetniji, obrazovaniji i prepoznati značaj udruživanja (osamljeni glas, javi li se, govori u vjetar), zatim uklopiti svoj život i poljoprivredu u opće dobro ukupnog društva. Država mora seosku infrastrukturu podići na razinu gradske, poticati jednolik razvoj svih gospodarskih sektora na području: tehnologije – dostupnost i umijeće korištenja; poreza – progresivna stopa poreza; kredita/kamata – izuzeti iz tržišnih zakonitosti; osiguranja proizvoda i poljoprivrednika – izuzeti iz tržišnih zakonitosti, cijenom – u formiranje uključiti poljoprivrednike/gospodarske stručnjake/državu te imati u vidu da je riječ o proizvodima nužnima za zadovoljavanje primarnih životnih potreba; prerađivačke industrije na seoskim područjima; strukturiranosti malih proizvodnih jedinica primarnog sektora – seoske obitelji moraju moći živjeti od poljoprivrede; udruživanja – poljoprivredne udruge/zadruge. Poljoprivreda će povratno pozitivno utjecati na ukupno nacionalno gospodarstvo, razvoj drugih sektora, industriju, usluge, javnu službu, IT tehnologiju. Nužno je stavljati na tržište veću količinu proizvoda koji odgovaraju zahtjevima potrošnje. Život ljudi na selu zahtijeva: veću obrazovanost, povećanje kupovne moći i bolju društvenu integriranost. Dakle, država mora u selima podići razinu infrastrukture na razinu gradske“, kazao je Jakobfi te rečeno aktualizirao na suvremenom primjeru socio-ekonomskog stanja u Hrvatskoj, konkretno u Baranji gdje je nema ravnomjernog razvoja, učenici se ne školuju za zanimanja u poljoprivredi, iseljava se sa najkvalitetnije zemlje, sela su prometno izolirana…
„Valjalo bi dati sadašnjem ministru poljoprivrede i političarima neka pročitaju ovu encikliku (MM) i osnove socijalnog nauka jer za odgovornost za sadašnje stanje snose svi i sve razine, a to stoji i u enciklici. Socijalni nauk Crkve je evangelizacija socijalnog (MM 218 – 262). Glavno načelo kaže da je čovjek pojedinac nužno svrha i cilj svih društvenih ustanova i ukupnog društvenog života. Socijalni nauk Crkve je trajno primjenjiv jer pored nepromjenjivih načela ima bitno povijesnu dimenziju. Načela je potrebno poznavati i primjenjivati u skladu s različitim prilikama vremena i mjesta. Preduvjeti ostvarenja jesu: aktivno sudjelovanje laika – udruženo, izobrazba (fakulteti, župe, vjernička društva, sva suvremena sredstva-mediji), odgoj, metoda, poštivanje ljestvice vrednota, ljudske i vjerske kvalitete članova Crkve. Bitne su ljudske i vjerske kvalitete, ako ih nema SNC gubi društveni legitimitet upravljanja društvenim životom, zatim građanska izvrsnost, poslovna izvrsnost, vjersko/moralna izvrsnost. Tko se god prizna kršćaninom ne može: druge ne ljubiti, već tuđe potrebe, nevolje i radosti smatrati svojima, koliko je do njega truditi se oko unaprjeđenja institucija, ne skrbiti za siromašne, ne osjetiti kao posebnu dužnost pomagati siromasima i bijednicima jer su oni udovi Kristova Tijela. Žive li kršćani/laici tako (sjedinjeni s Otkupiteljem), tada sebe usavršavaju, s Bogom su-izgrađuju i su-otkupljuju svijet donoseći drugima spasenje na socijalnom području“, zaključio je Jakobfi te naposljetku kao poruku citirao retke encilike itekako aktualne: Premda treba priznati da ovaj naš vijek boluje od vrlo teških zabluda i da ga muče žestoki nemiri, ipak se crkvenim radnicima u naše doba širom otvaraju nepregledna polja apostolskog rada, a to Nam dušu puni biranom nadom. (MM 260) Bude li to svaki od vas junački provodio, nesumnjivo će ne malo pripomoći k učvršćenju Kristova kraljevstva ovdje na zemlji. (MM 261). Na tribini se raspravljalo o tome kako se za primjenu spomenutih socijalnih postulata u vlastitom životu i radu ne može okrivljavati „stečeni mentalitet“, a ne može se ni očekivati od nekoga da rečeno ostvari, ako nije kršćanin. Mišljenje je i da današnji kršćanin strahuje od žrtve i odgovornosti nužne za provedbu socijalno-ekonomskoga razvoja po mjeri čovjeka. Nevenka Špoljarić
