OSIJEK (TU) – Ciklus socijalnih tribina u Vikarijatu Osijek nastavljen je 8. ožujka razmatranjem teme „Sacramentum caritatis – euharistijski značaj socijalnog nauka“ o kojoj je izlaganje održao mr. sc. Igor Jakobfi, vjeroučitelj i tajnik Ureda za promicanje socijalnog nauka Crkve i društvena pitanja Đakovačko-osječke nadbiskupije.
Otvarajući tribinu molitvom i uvodnikom, dr. sc. Vladimir Dugalić, predstojnik Instituta za novu evangelizaciju „Sveti Ivan Pavao II.“, pojasnio je kako je riječ o temi čije je vrelo postsinodalna Pobudnica Sacramentum caritatis pape Bendikta XVI. koja „govori o sakramentu ljubavi, euharistiji koja čovjeka mijenja iznutra, o karitasu koji nadilazi socijalne ustanove i društveni humanizam i najsocijalniji je napisani dokument“ te, napomenuo je, u vjernika potiče dublje promišljanje o nedjelji (danu Gospodnjem) kao identitetu vjernika, dakle i identitetu hrvatskoga naroda i njegove vjernosti Bogu i Crkvi.
„Socijalni nauk Crkve (SNC) ima izvorište u euharistiji, njezin je produžetak u konkretnim djelima ljubavi što proizlaze iz euharistije, središnjeg otajstva Božje prisutnosti i djela ljubavi. Da bismo mogli uspostavljati pravednost, tražeći ju u društvu sa drugim ljudima dobre volje, moramo biti prožeti euharistijom! Do punine pravednosti može se doći, ako ljubav prožima pravednost i pravednost prožima ljubav. ‘I nećeš ti mene pretvarati u sebe kao hranu, nego ćeš se ti promijeniti u mene’, riječi su sv. Augustina koje sažimlju bit sakramenta ljubavi, vrhunac života i poslanje Crkve“, uvodno je napomenuo Jakobfi.
„Ova je Pobudnica nastavak enciklike Deus caritas est (Bog je ljubav) u kojoj je Benedikt XVI. govorio o sakramentu euharistije ističući njezin odnos s kršćanskom ljubavlju prema Bogu i bližnjemu, a SC je i uvod u encikliku Caritas in veritate (Ljubav u istini) o ljubavi – temelju socijalnog nauka Crkve. SC je trodijelan: prvi govori o euharistiji kao otajstvu koje valja vjerovati (euharistijska pretvorba pokreće proces preoblikovanja stvarnosti – SC 11, a zajednica okupljena na euharistiji sakramentalno ostvaruje eshatološko okupljanje), drugi govori o euharistiji koju valja slaviti (socijalni značaj pojedinih dijelova euharistijskog slavlja, produbljeno je shvaćanje dostojnog slavljenja i primanja euharistije), a treći govori o euharistiji koju valja živjeti (nadilaženje isključivo obredne razine euharistije i euharistijski značaj SNC). Euharistija, spomen čin Krista, je najviše sakramentalno očitovanje zajedništva u Crkvi (SC 15). Ne mijenja se euharistijska hrana u nama, nego mi iz tog blagovanja izlazimo tajanstveno izmijenjeni (SC 70). Pretvorba se u nama odvija danomice omogućujući nam da postupno odgovaramo na milosni poziv preobraziti se u sliku Sina Božjega (SC 71).
Cijela zajednica mora biti sakrament, a njezino okupljanje je sakramentalno ostvarenje eshatološkog okupljanja naroda Božjeg (SC 31) te kao takva sakramentalno uprisutnjuje Krista u svijetu (SC 11), dok ne bude Bog sve u svemu. Euharistija ima učinak pretvaranja nas samih, sakramentalno uprisutnjuje Krista u nama i u svijetu. I kada izađemo iz crkve, trebali bismo sjati. Trajno obraćenje znači obraćenje u perspektivi drugoga, a ne individualističko te to donosi težnju za aktivno uključivanje u život Crkve i unošenje Kristove ljubavi u društvo. Ako smo ispravno primili Tijelo i Krv, tada smo sami postali ono što smo primili (SC 36). Socijalni nauk jest način ostvarenja euharistijskog života u društvenim odnosima (SC 91), a mi jer smo postali poput Krista (euharistija), snosimo odgovornost za njegovu prisutnost u društvu (SC 85)“, istaknuo je predavač pojasnivši kako „preko konkretnog prihvaćanja socijalne odgovornosti euharistija postaje u životu ono što označava u slavlju (SC 89), a „mjera zalaganja kršćana za izgradnju općeg dobra po solidarnosti je mjera prisutnosti Boga u dinamici i strukturama društvenog života jer solidarnost pretpostavlja unutarnju raspoloživost, spremnost na žrtvu/mučeništvo radi dobra drugog kao da je vlastito“.
Tijekom tribine rečeno je kako se „euharistija sastoji od slušanja Božje Riječi, slavljenja i služenja kroz karitas u vidu službene Crkve i SNC, a to smo mi“. Naglašavajući euharistijski značaj SNC Jakobfi je problematizirao „značajnu prisutnost jaza između ispovijedane, slavljene i življene vjere/euharistije jer tko svom bratu ne priopćuje istinu ljubavi taj još nije dao dovoljno (SC 86)“, otkrivajući kako je za „ispravno rješavanje zahtjeva važan trajni odgoj za misijsko poslanje (SC 86) onih koji su Božju ljubav iskusili i onih koji će ju tek iskusiti jer ne privodi se društvo Kristu, već se Krista donosi društvu putem odgojnog modela u mistagoškoj katehezi – živ i uvjerljiv susret s Kristom kojega navješćuju vjerodostojni svjedoci (SC 64), te u mjestu odgoja – župnoj zajednici (SC 64; 73) i zajednici posvećenoga života, udruženja (SC 64)“.
Predavač je izlaganje završio citirajući dokument (SC 88): Slaveći euharistiju, naše si zajednice trebaju sve više posvješćivati kako je Kristova žrtva za sve i kako stoga euharistija potiče svakoga koji u Krista vjeruje da postane „razlomljenim kruhom” za druge te da se založi oko pravednijeg i bratskijega svijeta. Spominjući se umnažanja kruhova i riba, moramo prepoznati da Krist i danas nastavlja bodriti svoje učenike kako bi taj tekst shvatili kao njima upućen „dajte im vi jesti”. Uistinu, poziv svakoga od nas jest da, zajedno s Isusom, budemo kruh razlomljen za život svijeta.“ Sudjelovatelji na tribini pokušali su odgovoriti na pitanja: (U)Nosim li po sebi Krista u društvo, okristovljujem li članove društva, jesam li bogonositelj po Kristovoj žrtvi, živim li u svijesti da sam drugome poslan? Zaključeno je kako „nema dostojnosti za sudjelovanjem na euharistiji bez socijalnog zauzimanja (SC 55)“. Nevenka Špoljarić
