ĐAKOVO (TU) – Drugi dan Teološko-pastoralnog seminara u Đakovu, u srijedu, 21. rujna, započeo je predavanjem prof. dr. sc. Danijela Labaša na temu: Istina kao trajni temeljni aspekt komunikacije i u doba postistine, dezinformacija i lažnih vijesti. Započeo pitanjima: Mogu li prenositi činjenice u društvu i svijetu koji je ispunjen takozvanim alternativnim činjenicama? Može li se prenositi istina u doba post-istine? I što nam, kao društvu i pojedincima, uopće znači istina?
Naveo je i objasnio obilježja suvremenog društva, koje je postmoderno jer ga obilježava svojevrsna rascjepkanost, a mediji su apsolutni vladari prostora i vremena. To nas vodi do toga da se dovodi u pitanje identitet čovjeka koji nije aktivan na nekim društvenim mrežama. Sljedeće obilježje suvremenog društva jest da je ono individualističko gdje je duboko poljuljana vjera u sve autoritete i gdje ništa više nije sveto. To uključuje i tzv. teret slobode, odnosno nužnost preuzimanja osobne, neograničene odgovornosti pred samim sobom i pred drugima, kako kaže P. Bruckner. Suvremeno društvo je i informacijsko. Javlja se kult informacije gdje vlada imperativ vremena – da svatko mora biti informiran što brže o svemu. Također, ono je i potrošačko. Tržište je postalo novi „bog“, krajnji cilj svakoga djelovanja je profit, a ljudi međusobno postaju samo potrošačka roba.
Sve to dovodi do toga da se zapitamo „a istina?“ Je li istina i dalje najviše dobro? Citiravši Stuarta Halla i njegovu izjavu o medijskoj moći: „Mediji posjeduju moć da na određeni način predstave svijet. I baš zato što postoji toliko različitih i suprotnih načina na koje se značenje svijeta može izgraditi, od suštinske je važnosti što se i tko izostavlja i kako se predstavljaju stvari, ljudi, događaji i odnosi“, prof. Labaš je istaknuo kako isto to vrijedi i za istinu. Medijska kultura danas dominira pa se postavlja pitanje o tome koje vrijednosti prenose mediji. Jesu li to „verum, bonum, pulchrum“ ili neke druge? Profesor tvrdi da one postoje, ali im svaki naraštaj prilazi na drugačiji način. Naglasio je kako živimo u svijetu tzv. „alternativnih činjenica“, ali i da postoji nekoliko činjenica koje ne mogu biti alternativne. Prva činjenica jest naša odgovornost za istinu, druga je da temelj novinarstva upravo jest činjenica. Posljednja činjenica koja nije alternativna je povezana s korisnicima medija, a to je da su i korisnici medija odgovorni za istinu u medijima jer, osim što smo korisnici, mi i stvaramo medije. Govoreći kako prepoznati lažne vijesti, naglasio je kako: treba razmisliti o izvoru, pročitati sve, provjeriti autora, dodatne izvore, datum objave, osvijestiti svoje stavove, a na koncu pitati stručnjaka.
„Digitalna antropologija“ – kako komunikacija u digitalnom okruženju utječe na čovjeka?
Sljedeće predavanje na temu „Digitalna antropologija“ – kako komunikacija u digitalnom okruženju utječe na čovjeka? održao je prof. dr. sc. Jerko Valković. Predavanje je započeo pitanjem: „Što tradicionalne medije razlikuje od suvremenih?“, rekavši kako tradicionalne medije karakterizira vjerovanje iz jednog središta, strukturiranost, profesionalnost i upućenost velikom broju čitatelja; ne zahtijeva se povratna informacija.
Digitalni mediji, s druge strane, čine komunikacijski prostor u kojega smo svi uvučeni, a papa Benedikt XVI. naziva ga virtualnim kontinentom. Iznio je neke brojčane podatke o korištenju medija, rekavši kako su oni postali sastavni dio naših života kojeg susrećemo na svim područjima. Realnu stvarnost širimo na nove prostore. Ti novi prostori funkcioniraju kao informacija, binarni kod. Unutar virtualnog prostora dolazi do reorganizacije nekih temeljnih čovjekovih odrednica – prostora, vremena, pitanja materijalnosti, odnosa između privatnog i ne-privatnog. U virtualnom prostoru fizičke su granice srušene. Ono što je važno primijetiti jest da se upravo zbog toga djeca upravo preko medija susreću sa stvarnostima koje ona ne mogu shvatiti, kao što su svađe, ubojstva, prevare, napastovanja i slično. Sljedeća karakteristika virtualnog prostora jest da je to prostor bez središta. Također, dolazimo i do novog poimanja vremena. Zbog stalnog pritoka informacija, nastaje imperativ brzog reagiranja i instant odgovora. Ovdje uočavamo stalno naglašavanje dužnosti gdje mediji od čovjeka traže simultanost, odnosno sveprisutnost. Gubi se osjećaj za cjelinu, a vrijeme se doživljava kao rascjepkane trenutke. Događa se i novi način doživljavanja memorije unutar virtualnog prostora gdje se memorija doživljava kao arhiv, prostor u kojem je pohranjena ogromna količina podataka. Tu memoriju ne oblikuje čovjek, nego softver. Dolazimo do problema jer, ukoliko osoba nema mogućnost selektiranja, nema niti mogućnosti upravljanja memorijom.
Isto tako, profesor je naglasio kako dolazi do problema dematerijalizacije stvarnosti, događa se promjena shvaćanja relacija, odnosa, drukčiji je koncept zajedništva i zajednice. Pitanje pripadnosti zamjenjuje se pojmom prisutnosti. Za kraj je dao poticaj kako se Crkva treba postaviti u ovome konceptu stvarnosti, rekavši kako „svijet komunikacija obuhvaća čitav kulturni, društveni i duhovni svijet osobe. Ako novi jezici imaju utjecaja na način razmišljanja i življenja, to se, na neki način, dotiče također svijeta vjere, njezina razumijevanja i izražavanja.“
Baltazarova gozba – nesporazumi oko značenja pojmova u postmodernizmu
Treće i posljednje predavanje drugoga dana TPS-a održao je doc. dr. sc. Boris Beck na temu: Baltazarova gozba – nesporazumi oko značenja pojmova u postmodernizmu. Prvo je profesor ukratko prepričao zgodu iz Dn o Baltazarovoj gozbi, a nakon toga je protumačio oprečnosti između Nabukodonozora, Baltazara i Danijela. Tako je Baltazar tipični postmodernist koji uživa, koji je hedonist, Nabukodonozor je s druge strane slika modernista, a Danijel je predmodernist, fundamentalist. Tako tanjur iz zgode za svakoga znači nešto drugo – Nabukodonozoru je on ratni plijen, Baltazaru je samo tanjur iz kojega se jede, a Danijelu je ono što je sveto. Potom je ukazao na konkretne oprečnosti između oca i sina, a koje se mogu odnositi na današnje vrijeme. Tako je brak za Nabukodonozora ono što se uređuje zakonom, a za Baltazara je sve dopušteno. Dok Nabukodonozor radi i zarađuje, obitava u uredu i tvornici, Baltazar se zabavlja, ide u kafiće i klubove i živi na dug. Za Nabukodonozora mediji su državni, a istina državno kontrolirana, no provjerljiva, a s druge strane, Baltazar ima društvene mreže i za njega ne postoji istina. Za Nabukodonozora vrijeme teče, Baltazar je u simultanosti. Nabukodonozorova država postoji, uređena je i ima granice, Baltazarova država je globalizirana i nema granice. Nabukodonozor ide u bolnicu, kod njega postoji znanost, Baltazar međutim ide iscjelitelju i za njega su svi praznovjerni i nema znanosti.
Nakon što je iznio neke oprečnosti između Nabukodonozora i Baltazara, profesor je nastavio s usporedbama dodavši i Danijela. Tako je Baltazar čovjek podataka, Nabukodonozor je čovjek informacija, a Danijel je čovjek znanja. Nabukodonozor je inženjer, Baltazar je društveni aktivist, a Danijel ima starinsko, nepraktično, stabilno znanje. Danijel ima svetost, za Nabukodonozora svetost je nešto državno, a Baltazar ne zna što bi to uopće bilo. Dok Nabukodonozor prati dnevnik, Baltazar prati društvene mreže, a Danijel čita Bibliju. Danijel je jedini koji može protumačiti znakove, ali ne može preuzeti vlast. Profesor je zaključio da svijet treba prihvatiti takvim kakav jest i da u njemu treba živjeti.
Uslijedila je diskusija, a nakon nje okrugli stol na temu: Javna komunikacija središnjih nadbiskupijskih ustanova Đakovačko-osječke nadbiskupije i suradnja sa župnim tiskovnim uredima. U okruglom stolu sudjelovali su: mr. sc. Drago Marković, predstojnik Tiskovnog ureda; Anica Banović, tajnica TU; Martina Kuveždanin, tajnica TU i izvršna urednica Vjesnika te Ivica Vlašić, djelatnik Slavonsko-brodske televizije i suradnik Tiskovnoga ureda. Raspravljalo se o problemima i teškoćama na koje djelatnici TU-a nailaze, o čitanosti vijesti i o suradnji sa drugim medijima. Maria Dragomirović
