OSIJEK (TU) – U kapucinskoj crkvi Sv. Jakova u Osijeku središnje ekumensko bogoslužje Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana predvodio je 19. siječnja đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić u zajedništvu s umirovljenim nadbiskupom Marinom Srakićem, pomoćnim biskupom Ivanom Ćurićem, i s predstavnicima kršćanskih Crkava i zajednica.
Večernja je svečanost
otvorena ulaznom procesijom i pjesmom predvođenom zborom Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu uz ravnanje i orguljsku pratnju bogoslova Brune Diklića. Uvodeći dobrodošlicom u slavlje fra Anto Pervan, gvardijan Kapucinskoga samostana sv. Jakova u Osijeku i član Ekumenske koordinacije osječke regije, pozdravio je sabrane i podsjetio: „Molitvena osmina za kršćansko jedinstvo održava od 18. siječnja do 25. veljače, a te je datume 1908. godine predložio Paul Wattson uz simbolično značenje uključujući blagdan Obraćenja sv. Pavla, ali znakovito vrijeme molitve za jedinstvo Crkve je i uz blagdan Duhova“, kazao je Pervan ističući: „Molitva za kršćansko jedinstvo nije ograničena samo na jedan tjedan godišnje. Neka svaka sredina bude prilagodljiva glede vremena u kojemu obilježava osminu. Ovdje ponuđeni (tiskani) materijal shvatimo kao poziv da se tijekom cijele godine pronalaze prigode u kojima će se zajedničkom molitvom za puno jedinstvo kršćana, koje Krist hoće, izražavati mjera među Crkvama već dosegnuta zajedništva.“
Nadbiskup Hranić poimence je radosno i zahvalno pozdravio sve sudionike središnjega ekumenskoga bogoslužja, između ostalih izaslanike Srpske pravoslavne Crkve i Osječko-poljske i baranjske eparhije, izaslanicu biskupa Evangeličke Crkve u RH pastoricu Svetlanu Vojnić Feldi; izaslanika biskupa Reformirane kršćanske kalvinske Crkve u RH pastora Darka Turšića, nadglednika/biskupa Crkve Božje u RH Mateja Lazara Kovačevića, članove Ekumenskog povjerenstva osječke regije i ostale ujedinjene u molitvi za jedinstvo Crkve okupljene svećenike i predstavnike kršćanskih Crkava i zajednica, bogoslove, i redovnice različitih redovničkih zajednica u Osijeku, zahvalivši im što sudjeluju u osmini. Zahvalio je i „ocima kapucinima na čelu s gvardijanom fra Antom Pervanom, koji su pred gotovo sto godina (1927.) kao pioniri u našim krajevima započeli ovu molitvenu osminu u svojoj crkvi i svake su godine domaćini središnjeg molitvenog slavlja, bratski primajući okupljene u crkvu i u samostansku blagovaonicu“.
Potaknuta riječima predsjedatelja: „I povijest naših osobnih života i povijest jedinstva Crkve nalikuje plovidbi po nemirnom i olujnom moru, iz kojega nas spašava Božja providnost i snaga. Zato večeras zajednički molimo Nebeskoga Oca da nam pomogne u nastojanju da postanemo kristoliki, da poput njega prolazimo zemljom čineći dobro i čuvamo postojeće jedinstvo među kršćanima, uvećavamo ga i usavršujemo“, te zazivima Svetomu Duhu sabrana zajednica je molila, pokajala se moleći oprost koji su iskali predstavnici Crkava. U službi Riječi sudjelovali su bogoslovi i zbor, a evanđelje je pročitao vlč. Domagoj Lacković, tajnik Nadbiskupskog ordinarijata, homiliju je izrekao nadbiskup Hranić te je uslijedio pozdrav mira, ispovijed vjere, molitva vjernika koju je zaključio biskup Ćurić i naposljetku zajednička molitva Gospodnja, riječ predstavnika kršćanskih Crkava, blagoslov i zahvalna pjesma.
U kontekstu materijala za ovogodišnju SMO, nadbiskup Hranić na početku propovijedi razložio je kako je „suradnik sv. Pavla, Luka, u svom izvješću o životu i širenju prve Crkve, u Djelima apostolskim, prilično detaljno opisao plovidbu apostola Pavla, koji je kao uznik bio poslan na suđenje u Rim, gdje je na kraju mučenički završio svoj život“. „Pavao je na tom putovanju bio zatvorenik, lađu je zahvatila morska oluja te se u naviještenom odlomku iz Djela apostolskih čuje što se kroz te dramatične dane i sate događalo s lađom i s putnicima na njoj te kako se nošena valovima i vjetrom, lađa nasukala na otok Maltu i potopila. No, svi su se putnici ipak – kako je prethodno u trenutcima beznađa najavljivao i smirivao Pavao – uspjeli spasiti. Stanovnici na otoku velikodušno su pružili gostoprimstvo za 276 uneserećenih putnika i to čak kroz tri mjeseca. Djela apostolska zapisala su: ‘Urođenici nam iskazivahu nesvakidašnje čovjekoljublje.’ Prvak otoka ih je sve na svom imanju uljudno gostio tri dana. Štoviše, ‘oni nas mnogim počastima počastiše i na odlasku nam priskrbiše što je potrebno’ (Dj 28,2.10).
Građu za ovogodišnju molitvenu osminu pripremale su kršćanske crkve i zajednice s otoka Malte koji, zajedno s otokom Gozo i nekoliko sitnih otoka, čine državu članicu Europske unije, koja i danas nosi ime Malta. Smještena u srcu sredozemnoga mora, na pola puta između Sicilije i Sjeverne Afrike, Malta i u aktualnom migrantskom valu, predstavlja razmeđe civilizacija, kultura i religija, te utočište velikog broja migranata i brodolomaca koji Sredozemnim morem plove prema Europi. Svake godine 10. veljače Maltežani slave blagdan brodoloma sv. Pavla i čitaju odlomak Djela apostolskih kojega smo i mi maločas slušali. Izborom toga izvješća za Molitvenu ekumensku osminu, predstavnici Crkava s Malte željeli su – s jedne strane – istaknuti da sv. Pavlu niti okovi nisu bili zapreka da kao zarobljenik naviješta evanđelje svojim suputnicima kao i stanovnicima Malte koji su ih kao brodolomce gostoljubivo primili kroz 3 mjeseca i za njih brinuli na svom otoku.
S druge strane, malteški kršćani htjeli su naglasiti kršćansku krepost gostoljubivosti, koja je kao vrlina resila stanovnike njihova otoka i prije Pavlova brodoloma i koja je i te kako važna i u aktualnoj seobi naroda i s njom povezanoj migrantskoj krizi. Opisani brodolom je dvostruka slika. Brodolom lađe kojom je plovio Pavao slika je naše ljudske drame u suočavanju sa zastrašujućom snagom prirode. Istodobno, taj je brodolom slika drame kroz koju prolaze toliki migranti koji i danas stradavaju u potonućima gumenih čamaca i lađa, što ih ilegalno prevoze preko istog Sredozemnog mora iz Afrike i Azije u Europu. Ti su ljudi u toj svojoj drami potrebni iste one širine srca i kršćanske gostoljubivosti današnjih Maltežana i nas Europljana koju su Pavlu i njegovim brodolomcima iskazali stari Maltežani prije 2000 godina i prije nego što su čuli i povjerovali u Isusa Krista“, znakovito je kazao Hranić, naglasivši „kako je na pogibeljnom putovanju upravo Pavao, unatoč okovima na sebi, bio središte nutarnjeg mira i pribranosti, nositelj nade za sve putnike na brodu, evangelizator i u tim okolnostima jer je znao da njegovim životom i životima suputnika ne upravljaju slijepe sile prirode, nego da su njihovi životi ponajprije u rukama zajedničkog Oca i Stvoritelja“. Istaknuto je i gostoprimstvo otočana i kako „dok se griju oko iste vatre“ blijede međusobne razlike, njihov različit društveni status i moć, a sve više su obuhvaćeni ljubavlju i zaštitom Božje providnosti, zaštićeni.
„Između sebe heterogeni i različiti, putnici na brodu iz Djela apostolskih, slika su i nas današnjih razjedinjenih i heterogenih kršćana iz različitih Crkava i tradicija, koji smo kroz povijest stvorili vrijednu baštinu s kojom danas putujemo kao s dragocjenom baštinom, ali i kao sa svojom prtljagom koja nepovjerenjem, gorčinom i sumnjama opterećuje naše međusobne odnose. Suvremeni problemi i naše kršćansko poslanje u tom svijetu pozivaju nas na uzajamni dijalog, praštanje i pomirenje, zajednički dogovor, uzajamno prihvaćanje i zajednički nastup svih nas koji putujemo na lađi Kristove Crkve. Čuvanje dragocjenog tereta, koji svatko od nas nosi sa sobom, može u opasnost dovesti čitavu lađu… Putnici na Pavlovoj lađi morali u more baciti sav teret, pa čak i brodsku opremu. Tako i mi stoljećima pripadamo različitim tradicijama i teško prihvaćamo istu nadu, odnosno zajedničku viziju jedne te iste i jedinstvene Crkve; teško se odričemo svoje dragocjene prtljage; obeshrabruje nas izostanak ozbiljnijih plodova i napretka u dosadašnjem ekumenskom hodu te pomalo sumnjičavo gledamo na ideal jedinstva Crkve i na zajedništvo svih nas u jednoj te istoj Crkvi“, rekao je mons. Hranić.
„Poput Pavla na lađi okupljamo se i pozvani smo okupljati se svake godine u ovoj ekumenskoj osmini na molitvu za nepokolebljivu vjeru i nadu, za čvrsto strpljenje, uzdajući se u Božju Providnost i plodnost molitve samoga Krista Gospodina ‘da svi budu jedno kao što si ti Oče u meni i ja u tebi da tako i oni u nama budu jedno’ (Iv 17,21-23). I mi koji se, unatoč poteškoća i slabih, gotovo neprimjetnih, pomaka odazivamo, te svake
godine dolazimo na ovu molitvu, slični smo Pavlu koji na lađi punoj nepovjerenja i straha poziva sve putnike na uzimanje hrane, odnosno na jačanje za ono što predstoji – u nadi da će se ipak spasiti svi putnici – iako ne lađa i roba koju lađa prevozi. Kroz ovu molitvu i susrete po našim crkvama i bogomoljama tijekom osmine ohrabrujemo se za prihvaćanje drukčijih, za iskazivanje dobrodošlice i gostoprimstva te za odbacivanje predrasuda kakve su Maltežani imali na prvi pogled prema Pavlu u njegovim okovima. Istodobno se suočavamo i s izazovom da preispitamo način na koji shvaćamo svoju tradiciju i kulturu te sa zahtjevom neprestanoga obraćenja u kojemu prevladavamo shvaćanje drugih i različitih kao prijetnje, postajemo otvoreniji da u njima prepoznamo tragove slike Božje, te po obraćenju postajemo bliži i jedni drugima. Kad se otvorimo za druge, kao domoroci na Malti za brodolomce među kojima je bio i Pavao, tada počinjemo uviđati da češće od drugih i nepoznatih primamo više dobrote nego što smo je pružili mi njima… Ekumenskim okupljanjem pridonosimo promjeni svijesti i mentaliteta, vraćamo se Isusu Kristu jer u njemu postajemo bliži jedni drugima. Pozvani smo na evangelizacijsko poslanje i želimo li ga ostvariti, to ne možemo sami bez drugih. Zajedno možemo, doista, biti svjetlo Kristovo u ovome svijetu i donijeti radosnu vijest o spasenju. Zahvaljujem što se okupljate u crkvama i bogomoljama i molimo za svijest da trebamo jedni druge, da budemo ljudi širine i da se znamo otvoreno iskreno suočavati sa sobom i dopustiti da nas drugi obogaćuje kako bismo na taj način bili više ljudi, kršćani i Kristovo svjetlo“, zaključio je nadbiskup Hranić.
Uime SPC, Osječko-poljske i baranjske eparhije te Heruvima Đermanovića, episkopa osječkopoljskog i baranjskog, okupljene u SMO u Osijeku pozdravio je izaslanik protojerej Aleksandar Đuranović, pročitavši sabranima episkopovo pozdravno pismo i obraćanje u kojemu, među ostalim, stoji: „U danima smo kada se dijelom čovječnosti otkrila tajna čovjekoljublja Božjega. U toj tajni rađanja Kristova, za čovjeka se rodila i ispunila tajna spasenja. Istina utjelovljenoga Bogočovjeka uvodi nas u današnju temu i geslo ovih molitvenih osmina, a to je tajna ukazanog, divnog i nesvakidašnjeg čovjekoljublja. Ta tajna se utjelovila cijelom čovječanstvu kroz Riječ evanđelja… Time se otvorilo Evanđelje ljubavi i praštanja usmjereno k čovjeku i njegovom spasenju. Evanđelje na taj način u prvi plan postavlja bogoljublje kao početak Otkrivenja, a u drugi, jednak prvomu, čovjekoljublje kao krunu spoznajnog prihvaćanja te otkrivenjske Istine. Zato je čovjekoljublje postavljeno kao glavna tema ovog sabiranja – da bi ljubav, gostoljublje, htijenje i praštanje time stvorilo preobraženog i vrlinskog čovjeka… Sav naš život, ako je postavljen na ovim temeljima – najprije Bogoljublje, a onda čovjekoljublje, tada će teći harmonično, ispravno, bit će nam blagougodno i postići ćemo dobre plodove u njemu… Tko odbija voljeti Boga, taj ne može voljeti ni ljude oko sebe. Onaj tko sebe vezuje za Boga, smješta sebe u Boga, vezuje svoje biće za Boga umom i srcem, čineći tako i Boga smješta u sebe. Čovjekoljublje je kršćanska stvarnost. Čovjekoljublje nije ideal nekakve ideologije, već zadana stvarnost kroz Krista i u Kristu, a sve to i po riječima sv. apostola Pavla.“
Pastorica Vojnić Feldi pozdravila je okupljene, naglasivši važnost shvaćanja i primjene Božje riječi u životu i konkretnom ponašanju, osobito pobožnih ljudi i bitno uvažavanje mladih, drugih i drukčijih, poručujući: „Budimo jedni drugima blagoslov, otvorimo se uzajamno i neka je blagoslovljena ova ekumenska osmina, mir s vama i Božji blagoslov!“
Pastor Turšić u duhu gesla osmine osvrnuo se na konkretnu stvarnost i ponašanje neprimjerno kristolikom kršćaninu u odnosu prema migrantima, drugima i drukčijima koje „doživljavamo kao opasnost“, kazavši kako smo „negostoljubivošću zapravo opasnost sebi, a nas kršćane jedino spašava gostoljubivost Isusa Krista“ te zaključio: „I ovom molitvenom osminom, kao što je nadbiskup Hranić kazao da nas drugi, drukčiji obogaćuje, pokazujemo da smo na dobrom putu da se bolje upoznamo, steknemo hrabrost, prihvatimo Kristovu gostoljubivost i tako budemo i mi gostoljubivi i takvi nećemo u ljudima vidjeti opasnost već bližnjega, brata i sestru. Neka nas Bog blagoslovi da se približimo jedni drugima i budemo mir.“
Biskup Kovačević govorio je o temi drugoga dana osmine promišljajući ‘traženje i pokazivanje svjetla Kristova’: „U toj temi možemo čuti i razumjeti poziv svima nama, pripadnicima kršćanskih konfesija ovdje u Slavoniji i hrvatskom društvu. Na pučini današnjoj svjedočimo da ima previše mračnih prognoza, crnih kronika, previše sukoba, slijepih ulica i besmisla. Kršćani su kroz povijest i mi danas, pozvani biti ‘svjetlo svijeta i sol zemlje’. Ne bojmo se biti svjetlo, svjetlo unositi u svoj život, u životnu sredinu i preko nje među ljude kojima smo okruženi. Bog nije proklinjao tamu niti osuđivao grešni svijet. Gospodin Isus ‘Svjetlo istinito’, došao je s nakanom prosvijetliti svakoga čovjeka i da se po njemu svijet spasi… Neka nam Gospodin Isus – Svjetlo istinito, svjetlom Istine ispuni srca, obasjava staze međusobne suradnje, prihvaćanja, poštivanja i izgrađivanja zajedništva utemeljena na vjeri.“ Nevenka Špoljarić
