ĐAKOVO (TU) – Đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić u četvrtak, 19. lipnja 2025. predvodio je večernje euharistijsko slavlje svetkovine Tijelova u đakovačkoj katedrali, a potom i Tijelovsku procesiju na Strossmayerovom trgu. Uz katedralnog župnika Ivana Lenića i rektora Bogoslovnog sjemeništa Stjepana Radića koncelebrirala su još šestorica svećenika središnjih nadbiskupijskih ustanova. Kod oltara su posluživali đakovački bogoslovi, a liturgijsko pjevanje predvodio je Katedralni zbor pod ravnanjem mo. Ivana Andrića i orguljsku pratnju s. Josipe Pavle Jakić.
Na početku misnoga slavlja nadbiskup Đuro je pozdravio sve župljane, braću svećenike, časne sestre, bogoslove, članove gradskih udruga i prvopričesnike podsjetivši na otajstvo: „kada je utjelovljeni sin Božji Isus Krist na svojoj posljednjoj večeri koju je kako znamo slavio u okviru židovske Pashalne večere, unaprijed nasilje koje mu se dogodilo sutradan, pretvorio u čin svoje ljubavi i predanja do kraja za nas te nam u kruhu i vinu ostavio svoje tijelo i krv. Htio je na taj način trajno ostati među nama i darivati nam svoju ljubav.“
Nadbiskup Đuro je na početku homilije pojasnio kako je Isus na posljednjoj večeri učenicima protumačio značenje i smisao svoga utjelovljenja, svoje muke i smrti na križu, prihvatio je svoju smrt, izrekao svoj neopozivi da Ocu, čin nasilja pretvorio je u čin ljubavi do kraja te nam ostavio svoju oporuku. Uzeo je kruh, razlomio ga i, poprativši ga riječima ovo je moje Tijelo, dao svojim apostolima za jelo. (…) 
„U jednu riječ, u jednu gestu i obred, sažeo je čitav svoj život, muku smrt i uskrsnuće te očitovao svoju volju za budući način svoje prisutnosti među nama, njegovim učenicima, i svim ljudima kroz čitavu povijest“- rekao je mons. Hranić.
Govoreći o Crkvi nadbiskup Đuro je pojasnio da se ona po Euharistiji suobličava Kristu i postaje njegovo otajstveno tijelo, euharistijsko slavlje ostaje za Crkvu svih vremena i prostora mjesto gdje se u najpotpunijem smislu doživljava kao Crkva – Otajstveno Tijelo Kristovo. 
Slavlje Euharistije je izvor i vrhunac sveukupnog života i djelovanja Crkve (usp. SC 10). A zatim je naglasio: „Zbog te tako nenadoknadive uloge Euharistije nitko od nas nikad ne bi smio iz nekih razloga svoje komocije ili neke naše čisto ljudske proračunatosti propustiti nedjeljnu sv. misu niti se i kad sudjelujemo na misi udaljiti od sv. pričesti jer ona nije nagrada za svece i savršene, nego je hrana za nas koji smo na putu s Kristom. Pričest je naša snaga da budemo više vjerni Kristu u svakodnevici svoga života.“
„Svakodnevni život treba biti nastavak euharistijskoga slavlja“, rekao je nadbiskup te govoreći o evanđeoskom odlomku o čudesnom umnažanju kruha nastavio: „Kruh se umnaža onda kad se dijeli. Radosna vijest današnjeg evanđelja poručuje nam da se čudo sastoji u zajedništvu i dijeljenju s drugima.“
Govoreći o Tijelovskoj procesiji nadbiskup je rekao da njome svjedočimo i poručujemo ne samo da je cijeli svijet Božji, nego da i Bog pripada cijelome svijetu te sve pozivamo da nam se pridruže u zajednici Kristovih učenika koji u solidarnosti i samodarivanju ljube sav svijet i sve ljude. Isus i danas želi činiti čudesa i hraniti sve ljude, ali da za to treba vjernike i ono malo što imaju i što mogu staviti na raspolaganje svima drugima.
Zaključujući homiliju mons. Hranić je poručio: „Istinsko čudo i Božje djelo nije u tome što bismo mi mogli osigurati dovoljno hrane za sve nego u našem odustajanju od logike da se svatko treba brinuti za sebe te usvajanju logike zajedništva, osjećaja za druge, solidarnosti i dijeljenja svoga srca, svoga vremena, svoje dobrote – ljubavi do kraja, do smrti na križu: Isusu na spomen.“
Na kraju misnoga slavlja formirana je procesija u kojoj u su sudjelovali prvopričesnici, pjevači, bogoslovi, časne sestre, članovi gradskih udruga i KUD-a Tena te svi vjernici. Nadbiskup nosio Presveto iz katedrale na Strossmayerov trg prema prvoj sjenici koju su priredili đakovački bogoslovi. Drugu sjenicu pripravile su Milosrdne sestre sv. Križa, a treću Župa Svih svetih. Tiskovni ured
