ĐAKOVO (TU) – Svečano misno slavlje u đakovačkoj prvostolnici sv. Petra na svetkovinu Bogorodice Marije i Svjetski dan mira, 1. siječnja 2016., uz nadbiskupa u miru mons. Marina Srakića, mons. Ivana Ćurića, mons. Vladimira Dugalića, mons. Josipa Bernatovića, mons. Luku Marijanovića te mons. Luku Strgara, predvodio je nadbiskup mons. Đuro Hranić.
U svojoj homiliji nadbiskup je govorio o solidarnosti, koju je Bog iskazao u svome Sinu Isusu koji se utjelovio i pokazao solidarnost s čovjekom u svemu osim u grijehu, podsjetivši kako nas Isus opominje da je ljubav prema drugima – strancima, bolesnicima, zatvorenicima, beskućnicima, pa čak i prema neprijateljima – mjerilo kojim će Bog prosuđivati naša djela te da o tome ovisi naše vječno spasenje. „Čovjek koji je ravnodušan prema Bogu i koji gubi vjeru u Boga, da misli da je tvorac samog sebe, vlastitoga života i društva; osjeća se samodostatnim i spremnim ne samo postavljati se na Božje mjesto, već se držati kao da Boga uopće nema. Slijedom toga, misli da nikome ništa ne duguje, osim samome sebi, i traži isključivo svoja prava. Prije ili kasnije počinje biti ravnodušan i prema drugim ljudima. Udaljujući se od Boga, izgubio je motive radi kojih bi se trebao zauzimati za ljubav i milosrđe prema drugim ljudima“, istaknuo je nadbiskup.
Osvrćući se na tradicionalnu poruku pape Franje povodom Svjetskoga dana mira, ove godine naslovljenu Pobijedi ravnodušnost i osvoji mir, u kojoj Papa poziva vjernike da pobijede ravnodušnost prema Bogu, nadbiskup kazuje: „Ravnodušnost je stara koliko je star čovjek i njegov grijeh. U svim je povijesnim razdobljima bilo onih koji su zatvarali svoja srca pred potrebama drugih, koji su zatvarali oči pred onim što se događa oko njih ili su okretali glavu da ne vide probleme drugih ljudi. Međutim, u našim danima – kaže papa Franjo – ravnodušnost prema Bogu je prestala biti nešto čisto osobno te je poprimila globalne razmjere. Ravnodušnost prema Bogu je urodila i ravnodušnošću prema drugim ljudima te je iznjedrila stanovitu ‘globalizaciju ravnodušnosti’. Slušamo radio, čitamo novine, gledamo televiziju, ali to činimo mehanički i iz čiste navike. Dramu koja muči čovječanstvo ne doživljavamo kao nešto što se tiče nas osobno te ona u nama ne budi solidarnost i suosjećanje. Naš je stav jednak stavu onoga koji zna, ali su mu pogled, misao i djelo usredotočeni na njega samoga.“
Ukazujući kako Papa u svojoj poruci podsjeća da je prva istina Crkve i kršćana Kristova ljubav, nadbiskup citira Papu koji govori da Crkva i kršćani ne mogu biti ravnodušni pred tim „trećim svjetskim ratom u dijelovima“, što zahtijeva obraćenje naših srca: „Zato, gdjegod je prisutna Crkva, ondje nužno mora biti vidljivo Božje milosrđe: u našim župama, zajednicama, u udruženjima i pokretima; milosrđe vidljivo riječju i djelom. To je milosrđe puno više od osjećaja neke neodređene sućuti ili površnog ganuća zbog patnji tolikih ljudi oko nas, bliskih ili udaljenih, ono je ‘čvrsta i postojana odlučnost zauzeti se za opće dobro, to jest za dobro svih i svakoga, jer svi smo uistinu za sve odgovorni’.“ Stoga, ističe nadbiskup, za Crkvu te za vjerodostojnost njezina navještaja od presudne je važnosti da ona živi i svjedoči milosrđe, da iz svoje sredine iskorijeni ravnodušnost. Ona mora vlastitim riječima i djelima živjeti i prenositi milosrđe i tako doticati srcâ svih ljudi, pomagati im i poticati ih da solidarnošću, ljubavlju i milosrđem nadvladavaju napetosti, grade zajedništvo i mir te tako ponovno pronađu put koji vodi k Ocu.
Na početku nove građanske godine nadbiskup je okupljenim vjernicima, svećenicima i časnim sestrama poželio snagu kršćanske vjere, „kako bismo uvijek i u svakoj situaciji uzmogli pobjeđivati svaki zadah samodostatnosti, biti solidarni i milosrdni prema drugima, graditelji ljudskijega i humanijega svijeta te mira i radosti u našem hrvatskom društvu i u čitavom svijetu“.
A. Banović
