ĐAKOVO (TU) – Na svetkovinu Bogojavljenja, 6. siječnja 2020. pomoćni biskup mons. Ivan Ćurić predvodio je svečano euharistijsko slavlje u đakovačkoj prvostolnici sv. Petra. Uz nadbiskupa mons. Đuru Hranića, kocelebrirali su mons. Josip Bernatović, prof. dr. Stjepan Radić, preč. Mato Gašparović te vlč. Krešimir Čutura.
Nakon Navještaja 
Vazma u blagdanskoj homiliji biskup Ivan je rekao: „Liturgijski tekstovi uvode nas u dvojaku perspektivu svetkovine Bogojavljenja. S jedne strane, Božja se objava događa se na temelju jedinstvenog Božjeg koraka prema čovjeku, dok, s druge strane, ona predstavlja ispunjenje one najdublje, uvijek prisutne čovjekove težnje za Bogom. Obje ove perspektive sjedinjuju se u jednom sveopćem, 
univerzalnom karakteru Božje objave u Isusu Kristu. Božja je objava povijesno smještena u izraelski narod, ali se ona događa kao “svjetlost za sve narode”. Tu prostornu neograničenost spasenja koje dolazi po Kristu označavaju trojica mudraca, koje papa Benedikt XVI. ocrtava kao „ljude nutarnjeg nemira, ljudi nade, koji su tražili istinsku zvijezdu spasenja“, čime predstavljaju „onu nutarnju dinamiku nadilaženja sama sebe koja je svojstvena čovjekovoj naravnoj okrenutosti prema Bogu, u kojoj ljudi uvijek tragaju za istinom i čeznu za pravim Bogom (usp. papa Benedikt XVI., Isus iz Nazareta).
„U sadržaju i pouci svetkovine Bogojavljenja pronalazimo snažne poticaje za oblikovanje svog vlastitog životnoga puta, trajno obraćajući pozornost na ozračje i kulturu koju izgrađujemo“, naglasio je biskup. Potom je, oslonjen na nedavnu pastirsku poruku jednoga od crkvenih pastira u Hrvatskoj, onu riječkoga nadbiskupa Ivana Devčića, pisanu u prigodi proglašenja grada Rijeke europskom prijestolnicom kulture 2020., protumačio značenje i sudjelovanje u „kulturi prihvaćanja“, koja započinje s Marijom. Na putu te kulture ostvaruje se prihvaćanje Boga, ali i čovjeka. To je kultura koja izgrađuje „bili svijet“, čiji su plodovi „bezbrojna djela milosrđa i solidarnosti prema najslabijima i najpotrebitijima u društvu u kojemu su prije toga uglavnom bili prepušteni samima sebi i svojoj kobnoj sudbini“. Nadalje je protumačio značenje „kulture poklonstva“, koju na poseban način simboliziraju mudraci s istoka, koji su, motreći prirodnu stvarnost i zvjezdano nebo uočili znakove koji su ih doveli do Jeruzalema i Betlehema, gdje su prepoznali i poklonili se Onomu koji im je zvijezdom označio svoj dolazak.
Kao sasvim oprečan mudracima, izdiže se lik židovskog vladara Heroda. U njemu se tako snažno prepoznaje još jedna vrsta svojevrsne kulture, a to je „kultura odbacivanja i eliminacije“ u kojoj primjer Herodove isključive zabrinutosti za sebe, pokazuje kako se ljudski egoizam, može postaviti nasuprot Božjoj objavi. „Unatoč znakovima, unatoč proročkim pismima, moguća je čovjekova zatvorenost pred Božjom objavom, koja u Herodovu slučaju nije predstavljala Radosnu vijest, već opasnost i izvor uznemirenosti. „Kultura eliminacije“ doživjet će svoj vrhunac u Isusovoj osudu, kad njegovi protivnici budu od Pilata tražili njegovu smrt, uzvikujući: „Ukloni! Raspni ga!“ (Iv 19, 15).
Pri kraju svoje homilije biskup Ivan je naglasio kako je prvo Kristovo očitovanje svim narodima usmjereno je prema onom budućem – vazmenom očitovanju, u kojem će, čitajući simboliku darova zlata, tamjana i smirne, što su ih donijeli mudraci, zasjati Kristovo dostojanstvo u otajstvu Kriza, Muke i Uskrsnuća. „Upravo ta povezanost božićnog i vazmenog otajstva predstavlja temelj liturgijskom običaju da se za vrijeme bogojavljenske mise svečano naviješta kalendarski proglas o predstojećim vazmenim blagdanima i rasporedu cijele tekuće liturgijske godine, započinjući riječima: „Objavila nam se slava Gospodnja i uvijek ce nam se objavljivati, sve dok se ponovno ne pojavi u slavi. A. Banović
