ĐAKOVO (TU) –„Kao kakva stara priča zvuči vijest o mudracima s Istoka koje je neizreciva čežnja vukla k Spasitelju u danima njegova rođenja u Jeruzalem. Tamo su im se čudili, mahali glavama i poslali ih dalje. U sitom Jeruzalemu nema mjesta čežnji za Bogom. Rekao bih da su oni bili ‘siti Boga’. Ali mudraci su poslušali nezainteresirane stanovnike Jeruzalema, pošli u Betlehem, kleknuli pred Djetetom u jaslama i bili presretni“, rekao je nadbiskup đakovačko-osječki u miru Marin Srakić, predvodeći na svetkovinu Bogojavljenja svečano misno slavlje u đakovačkoj katedrali.
U svojoj homiliji nadbiskup je govorio o vjeri mudraca koja začuđuje dok u njima gledamo ljude koji traže Boga. „Može li se o čovjeku reći nešto ljepše i pohvalnije nego: on traži Boga. To znači, on nije zadovoljan punim zdjelama ili obilnim stolovima, njegova duša traži nešto više. Njegova je duša dublja, a da bi njezinu glad moglo utišati ono što nudi ovaj svijet, i taj čovjek s nekim nemirom gleda na zvijezde, posebno na zvijezdu koja bi ga mogla dovesti k Bogu, domovinu blaženih“, rekao je nadbiskup Marin te dodao: „Svi mi tražimo Boga. Bar bismo morali. Čitav naš život je lutanje po pustinjama i stepama, selima i gradovima u potrazi za Bogom. Čak i onda kad to ne želimo priznati ili kad se izvlači od Boga.“
Nadalje je podsjetio je na činjenicu da su ljudi oduvijek tražili Boga, iznijevši brojne primjere te kazavši: „Mudraci i zvjezdoznanci, pismoznanci i gataoci, žreci i bonci, pjesnici i svećenici bdjeli su nad knjigama i proroštvima i bili glas svojih naroda koji su vapili za izbavljenjem, za povratkom zlatnih vremena prijateljstva čovjeka s Bogom. Svi su se ti glasovi slili u vapaje Izraela i njegovih molitelja, sažeti u kriku: ‘Dođi, Gospodine, i nemoj kasniti’.“
Okupljene u katedrali nadbiskup u miru upitao je: „Tražimo li mi Boga? Zar ga nemamo? Ne posjedujemo li ga od djetinjstva ili mladosti? Nije li ga majka nama još u kolijevci usadila u srce kao neki dragocjeni zalog? Ne vraća li nam se neprestano u molitvi, milosti, sakramentima? A ipak ne smijemo smatrati da Boga posjedujemo tako da je on u srcu kao u kakvoj škrinji čvrsto zatvoren. Nije tako da mi posjedujemo Boga, nego baš obratno, Bog mora nas imati, moramo se mi njemu predati. Taj je odnos Boga i čovjeka čudesan: tražim Boga kao što dijete traži svog oca u svojoj očinskoj kući. Dijete zna da je otac tu, kamo je samo otišao, gdje se skriva? Ja sam ga samo za čas izgubio iz vida. No ja sam posve siguran: za čas ću ga opet pronaći… I s veselim krikom pada dijete ocu u naručaj…“
Zaključujući homiliju mons. Srakić je rekao kako svi tražimo Boga, na ovaj ili onaj način, no još više Bog traži nas. „Kroz čitav se Stari zavjet javljao kao svjetlo, a kroz svu je povijest na tragu za ljudima. Svaki prorok i mudrac, to je korak Božji više s nama. Konačno je prispio u Betlehemsku štalu… Ne dolaze k njemu samo pastiri i Tri kralja, nego evo i nas iz velike daljine, da kleknemo pred njega da mu se poklonimo sretni što smo ga našli. Donijeli smo mu i darove: u svemu smo svom siromaštvu našli nešto što će mu biti drago: svoje vlastito srce puno tople ljubavi, kao što pjevamo u božićnoj pjesmi: ‘Isuse, mili Bože moj, srce ti dajem da sam tvoj’“, rekao je mons. Srakić, pozivajući sve okupljene da uvijek budu spremni pomoći drugima da pronađu Boga. A. Banović
