OSIJEK (TU) – Redoviti susret za mlade i studente u Župi sv. Ćirila i Metoda u Osijeku održan je u utorak 17. ožujka 2026. godine. Tema susreta bila je „Medicinski aspekt Kristove muke i smrti”, a predavanje je održao Mislav Matišić, student šeste godine medicine na Medicinskom fakultetu u Osijeku.
Kako bi što vjernije približio Kristovo stanje u njegovim posljednjim trenucima, najprije je objasnio okolnosti u kojima su se ti događaji odvijali, smještajući Veliki četvrtak u početak travnja. U to doba godine, u Jeruzalemu su noći još uvijek bile prilično hladne i vjetrovite, a nakon Posljednje večere Isus odlazi u Getsemanski vrt na molitvu, gdje će iskusiti i prvu bol, početak svoje muke. Mislav je objasnio pojavu hematidroze odnosno krvavog znoja, naglasivši da se takvo stanje može javiti kod iznimnih tjeskoba kao što je ona smrtna. Tada kapilare koje obuhvaćaju žlijezde znojnice mogu puknuti te se pomiješati sa znojem. Pri svemu tome, koža postaje izrazito osjetljiva, pa i najmanji dodir uzrokuje veliku bol. Upravo zato, Judin poljubac, nije zadao bol samo Isusovom srcu, već je izazvao i prvi fizički bolni trenutak.
Isus je nakon toga odveden prvo Pilatu, a potom na bičevanje, koje je u rimsko vrijeme bilo izuzetno okrutno jer se nije radilo o običnim bičevima, već onima koji su na svojim krajevima imali kuke, stakla i kosti, sa svrhom što većeg oštećenja kože, potkožnog tkiva i mišića. Na taj način, Isus je izgubio veliku količinu krvi, a bio je i pothlađen i dehidriran, te je time pao u hipovolemijski šok, inače hitno medicinsko stanje koje je životno ugrožavajuće.
Nakon bičevanja, na Isusovu glavu stavljena je trnova kruna napravljena od bodljikavog grma (ziziphus spina-christi). Mislav je objasnio, da iako je kruna inače prikazana kao pažljivo ispletena, u realnosti se vjerojatno radilo o grani koja je samo odrezana i grubo postavljena, što je dodatno povećalo bol.
Kao nastavak Njegove muke, na leđa mu je stavljena poprečna greda križa, teška oko 50 kilograma. Tako već potpuno izranjen i oslabljen, krenuo je s križem prema Golgoti, udaljenoj otprilike 600 do 700 metara. Na putu do tamo, pretpostavlja se da je pao više od tri puta. Padovi su najčešće bili licem prema tlu što se zaključuje po tragovi koji se vide na Torinskom platnu, poput podljeva i oteklina u području očiju i nosa.
Kada se uspeo na Golgotu, razapet je čavlima dugim između 13 i 18 centimetara. Kako bi ga uopće postavili u položaj za pribijanje na križ, prvo su najvjerojatnije morali iščašiti mu ramena. Potom su čavli zabijeni kroz zapešća, između živaca, pazeći da ne oštete glavne arterije. Mislav navodi kako su čavli prolaziti tako da su oštetili medijalni živac što je izazivalo strašnu bol. Osim zapešća probijala su mu i stopala. Samo disanje izazivalo je napor jer da bi udahnuo, Isus se morao podizati oslanjajući se na probijene ruke i noge, time uzrokujući dodatnu bol pri svakom pokretu.
Kako je vrijeme prolazilo, disanje je bilo sve pliće i rjeđe, sve dok na kraju nije nastupilo gušenje što je dovelo do smrti na križu.
Uobičajeno kod raspeća bilo je da se raspetima slome noge, kako se više ne bi mogli podizati i tako brže preminuli. No, kada su vojnici došli do Isusa, on je već bio mrtav te mu je zato jedan od vojnika probio kopljem prsni koš.
Tada je, kako se navodi u Evanđelju, potekla krv i voda što se može objasniti s medicinske strane. Uslijed nedostatnog disanja, nastupila je acidoza (zakiseljavanje krvi) što je odvelo u srčano popuštanje i time do nakupljanja tekućine (vode) oko srca i pluća. Kada je koplje probilo prsni koš, najprije je istekla ta tekućina, a zatim krv. Upravo taj redoslijed ‘voda pa krv’, smatra se jednim od znakova da je smrt već nastupila.
Nakon Mislavog predavanja, uslijedilo je euharistijsko klanjanje kojega je predvodio vlč. Josip Brnjić, župni vikar i pomoćnik studentskog kapelana, a pjevanjem animirao Duhos bend. Susret je završen druženjem u prostoru župe. Tina Skender/Foto: Marija Šeremet
