OSIJEK (TU) – Kulturološka mjesečna manifestacija „Susret ugode“ u organizaciji Udruge za poljepšanje grada „Moj Osijek“ i suradnji s Muzejom Slavonije u Osijeku je ugostila 2. travnja dobitnika „Povelje humanosti“ preč. Ivana Jurića, dekana Osječkog istočnog dekanata, župnika donjogradske župe Preslavna Imena Marijina, duhovnika aljmaškog bratstva „Gospa od Utočišta“ Zajednice Cenacolo i duhovnog asistenta Zajednice Molitva i Riječ u Osijeku.
Povod susreta, prve subote u mjesecu u muzejskom prostoru u Tvrđi dugogodišnja je pastoralna i humanistička zauzetost preč. Jurića prepoznata u otvorenosti poziva, vrlinama u poslanju i komuniciranju s ljudima. Naime, razgovori u „Susretima ugode“ smisleno otkrivaju i životopisne, intimnije životne priče i promišljanja sugovornika vrijednih upoznavanja čiji je plodosan rad utkan u kulturu življenja i prepoznatljivost Osijeka koji se diči svojim sugrađanima. Razgovor s preč. Jurićem moderirao je Vlado Pest, turistički vodič, zaljubljenik u osječke priče i čuvar tradicije održavanja zanovljenih „Susreta ugode“ 2017. (utemeljenih 22. ožujka 1996. sa Antunom Pintarićem i nastavljenih od 2000. do 2012. u Uljudbenoj udruzi građana Požuri polako – Festina lente).
Uvodeći u susret, Pest je napomenuo kako je Ivan Jurić već gostovao 2005. godine na 145. „Susretu ugode“, a ovaj je otvoren upoznavanjem s gostom koje je počelo povijesnim zanimljivostima imena i prezimena Jurić staroga podrijetla po kojemu se nekada zvalo selo Đurići
Svećenička iskustva i njihovo prenošenje
Preč. Jurić je svjedočio o učenju kroz prva svećenička iskustva dolaskom ’91. u Osijek u tada najveću konkatedralnu župu: „Imao sam strah, uoči misa u pola dvanaest i rekao sam to preč. Stjepanu Bogdaniću. Pitao je zašto i kazao sam da su uokolo sve gospoda, a ja sam seljačić iz Đurića i nisam za ovu sredinu, nekako bih volio da sam u Štitaru. Odgovorio je pitajući znam li odakle je on, iz Viškovaca i tu je u Osijeku već dugo župnik. Dodao sam kako su tu gospođe u šeširima, šubarama, a on je rekao: ‘Joj, što su to gospođe? Moja mama ima maramu, ništa se ti ne boj… samo radi svoj posao, dragi Bog će dati i bit će sve dobro’. Volio me i bilo mi je ugodno s njim… učio sam od njega. Kazao mi je: ‘Nemoj komplicirati, ako ne možeš pomoći, bolje se povuci, nemoj ulaziti u sukobe! Poštuj ih, ljudi su različiti, ima ih koji ne razumiju puno stvari, a mi moramo sve razumjeti.’ Cijeli dan se zvoni na vratima i 24 sata se može biti u župnom uredu. Bilo je pravilo, a to i sada prenosim i mojim kapelanima, ako smo u župnom uredu do 12 sati, kada se zatvara i idemo na sprovode skoro svaki dan, a od 17 sati ponovno župni ured radi, i ako netko zvoni u 14 sati, ne možeš izići i reći: ‘Što vi sad hoćete? Reci – izvolite, u čemu vam mogu pomoći? Nemoj prigovarati što su došli u međuvremenu kad nije radno vrijeme jer ćeš povrijediti ljude, ranit ćeš ih, oni ni ne gledaju, ne razumiju i još, ako su došli prijaviti sprovod ili su u nekoj krizi. Ili, ako nećeš biti ljubazan, poštuj radno vrijeme, ne javljaj se, nema te, ali nemoj da te ljudi vide smrknutog i da si neugodan.’ Tu je prilika za sagriješiti, ako sam smrknut bio ili nisam primijetio čovjeka koji je to očekivao. Ljudima znači vidi li svećenik da je čovjek u tjeskobi i da mu tada priđe. To nadilazi svaku propovijed i svaku molitvu – staviti ruku na rame čovjeku kad mu treba. Kako sam stariji dogodi mi se da ne primijetim nekoga pa mi kažu pozdravili smo vas… i ispričam se, to je za ispit savjesti i molitvu.“
Prisjetio se i svoga djetinjstva ispričavši kako je oduvijek volio biti s Isusom, biti na misi i kako je odrastao s poznatom pjevačicom tamburaške glazbe Viktorijom Kulišić-Đenkom, mlađom od njega nekoliko godina, koja je „kao djevojčica uvijek pjevala na klip kukuruza, igrala se pjevačice“, a on je „na posljednji počinak ispraćao preminule pse, mačke“… čineći to s velikim sažaljenjem i pobožna mama ga je grdila govoreći da je to ‘grijota’ (grijeh), no igrao se i na čardaku gdje je imao zvona i zvonio njima pa bi susjedi govorili: ‘Eto, Ivo opet služi misu.’
Tijekom „Susreta ugode“ Jurić je oživio sjećanja na vrijeme provedeno na Bogosloviji i drugoj generaciji diplomanata u Đakovu, prijateljevanju, stezi i cjeloživotnom učenju, o krštenjima u bivšoj državi (najviše je krštenih u Katoličkoj Crkvi), svećeničkim premještajima i dugogodišnjem stažu pojedinih župnika, o godišnjem duhovnom odmoru na Cresu u samostanu benediktinki gdje živi više Osječanki i odmoru u Tanzaniji kod dugogodišnjeg prijatelja u misijskoj postaji, o ugodnim i neugodnim situacijama u svećeničkoj službi te o vremenu Domovinskoga rata i sahranama pod granatama i ratnim posljedicama.
Ratni svećenik
„Bio sam bio ratni svećenik u Gornjem gradu. Sjećam se da sam sahranio tristotinjak poginulih. Devet mjeseci smo, pok. župnik Bogdanić, dvije časne sestre i ja, bili u podrumu. Kroz moju sobu je prošla granata i da sam tu spavao ne bih bio živ, bila je pogođena župna kuća, a katedrala je sigurno primila stotinjak projektila. U to vrijeme sam u podrumu vodio evidenciju, pisao spomenicu i pisao što se događalo na (kon)katedrali. Tko god je zvao, sahranjivali smo sve i katolike i pravoslavne, sve… I nakon Domovinskog rata, 30 godina poslije, sahranjujemo poginule u Domovinskom ratu. U petak, 8. travnja u 11 sati na groblju u Tenji bit će sprovod 11 civila čija su tijela pronađena na mrcilištu, strašno mi je to izgovoriti tu riječ, a tu je ekshumirano 13 nedužnih osoba poginulih u Domovinskom ratu na različite načine.“
Upitan o svećeničkim uzorima, kazao je: „Kad’ sada analiziram, ne znam da sam baš imao uzor u svećenicima. Bilo ih je u našim župama, evo pok. župnika Matu Sočkovića, koji je završio u župi u Josipovcu, pamtim iz mog sjemenišnog života, ali da sam imao pred sobom neki uzor svećenika kao moralni lik, osoba, nisam. Čitao sam Bibliju i za mene je uzor bio Isus, dati se i posvetiti se Isusu. Baš u ljudsko nisam se puno zagledavao i možda je i dobro jer vidim dan-danas kad se čovjek zagleda u ono što je ljudsko, ne sviđa mi se.“ Bilo je riječi i o posebnoj povezanosti s novinarima izrasloj u poštovanju i suradnji, nakon Domovinskoga rata, u prvim javljanjima u radijski eter, odazivom na televizijska gostovanja i susretljivim odgovorima u tiskanim medijima. Zahvaljujući toj zauzetosti u medijskom pastoralu, tadašnja Đakovačka biskupija, Juriću daje, među prvim svećenicima, dekret sa zaduženjem za medije. I danas je rado slušan sugovornik koji novinarima pravovremeno priredi potrebne materijale kako bi istinitost, točnost i razumljivost bila u službi evangelizacije i na dobro javnosti. Nevenka Špoljarić
