VINKOVCI (TU) – U popodnevnim satima 29. siječnja 2022. godine redovnice vinkovačke regije okupile su se u Župi sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima na susret povodom Dana posvećenoga života. Susret je započeo sakramentom pomirenja, a zatim je slijedilo razmatranje koje je imao župnik, vlč. Damir Stanić. Svojim nadahnutim i uvjerljivim riječima potaknuo je redovnice na preispitivanje vlastitoga života pod vidom prikazanosti života Bogu, odnosno osobnoga života s Bogom.
„Dan Prikazanja Isusova u Hramu svaku od vas kao redovnicu želi podsjetiti da ne ostvarujem životni poziv kao profesionalnu vjersku karijeru, nego kao prikazanje vlastitoga života Bogu. Nisam ja netko tko radi za Boga, zaposlenica u njegovoj firmi – nego živim s Bogom; svoj poziv, svoju posvećenost pozvana sam živjeti s Bogom. Blagdan Prikazanja želi mi posvijestiti kako nisu važni moji, ljudski gledano, uspjesi i neuspjesi – nego je važno to koliko sam s njim, koliko se trudim živjeti tu prikazanost života Bogu; koliko se trudim po svom posvećenju pripadati Bogu, a ne sebi ni ikomu, ni ičemu drugomu“, istaknuo je vlč. Stanić te pozvao redovnice o blagdanu Svijećnice postaviti sebi pitanje: jesam li Kristovo svjetlo? Prepoznaje li se u mojem životu da svijetlim Kristovim svjetlom? Osobito ih je potaknuo na preispitivanje svojega života, ne života drugoga: „Bog mene pita o mojoj vjernosti, o mojem prikazanju i predanju njemu, a ne o onoj tamo zajednici, ili onoj tamo drugoj, trećoj sestri… Nitko i ništa ne može mi biti opravdanje ako ja ne živim svoju vjernost. Drugi me, istina, mogu ohrabriti – ili obeshrabriti – no ni mene ne može spasiti tuđa vjernost, niti upropastiti tuđa izdaja vjernosti. Može na mene utjecati, više ili manje – ali mene spašava moja vjernost posvećenju Bogu, ili me upropaštava moja izdaja te vjernosti.“
Ohrabrio je prisutne redovnice riječima da Bog uvijek iznova čeka i zove da mu se otvore i prikažu. Uz odlomak Lukina evanđelja, koji se čita na blagdan Svijećnice, rekao je: „U Hramu je zasigurno bilo mnoštvo ljudi. Ali samo Šimun i Ana u djetetu prepoznaju Boga. Otkuda im tako oštro oko? Kakvi to trebamo biti da ne previdimo Boga u gužvi života?” Pozvao je sestre na nasljedovanje njihove pravednosti, bogobojaznosti, cjeloživotne usmjerenosti na Boga te razmatranje zaključio pitanjem: „Jesam li sada, u ovome što živim, u ovome što trenutno činim, s Bogom?“
Nakon osvježenja u župnom stanu, druženje je nastavljeno u župnoj crkvi sv. Euzebija i Poliona klanjanjem koje je također pripremio i vodio župnik Stanić, a susret je završio svečanim Večernjim hvalama Božanskoga časoslova. s. Viktorija Šimić
