ĐAKOVO (TU) – Šezdesetak profesora i ostalih zaposlenika Isusovačke klasične gimnazije u Osijeku i Franjevačke klasične gimnazije fra Marijana Lanosovića u Slavonskom Brodu okupilo se u petak 9. listopada 2015. godine u prostorijama Središnje nadbiskupijske i fakultetske knjižnice u Đakovu na svom prvom zajedničkom susretu, kojega je inicirao mons. Đuro Hranić, nadbiskup đakovačko-osječki.
Nakon pozdravih riječi p. Sebastiana Šujevića, ravnatelja osječke gimnazije te fra Klaudija Milohanovića, ravnatelja brodske gimnazije, o identitetu profesora u katoličkoj školi i njegovoj odgovornosti za katolički profil škole govorio je nadbiskup Đuro Hranić.
Govoreći o identitetu katoličke škole i njezinih profesora, nadbiskup ističe kako je katolička škola mjesto iskustva Crkve, gdje mlad čovjek susreće Crkvu, u nju se ugrađuje, doživljava je i proživljava, a prisutnost redovnica i redovnika, zajedno sa svećenicima i vjernicima laicima u školi, pruža učenicima ‘živu sliku Crkve i olakšava prepoznavanje njenog bogatstva’. „Katolička škola je utemeljena u kršćanskoj zajednici i integralni je dio konkretne kršćanske zajednice, u vašem slučaju Crkve u jednom gradu, odnosno jednog dekanata. Ne smije se zaboraviti da škola ispunjava svoju zadaću izvornog iskustva Crkve samo ako je uključena kao neodvojivi dio u pastoralno djelovanje te kršćanske zajednice kojoj pripada“, rekao je nadbiskup, dodatno naglasivši važnost povezivanja života škola sa životom župnih zajednica.
Nadbiskup kazuje kako iz naravi katoličke škole proizlazi jedan od najznačajnijih elemenata za njen odgojni koncept: sinteza kulture i vjere. Jer, znanje u svjetlu vjere postaje mudrost i životna vizija. Također, nadbiskup govori o katoličkoj školi u službi društva te njegovanju zajedništva unutar škole. Među ostalim ističe: „Učenici trebaju tijekom adolescencije doživjeti osobnu povezanost s uzornim ljudima: istodobno profesorima, odgojiteljima i osobama koje zrače svojim identitetom ostvarenog muža i oca, žene i majke, autoriteta u crkvenoj i u društvenoj zajednici. I znanja koja primaju imaju veći utjecaj na osobnu formaciju kad su primljena u ozračju osobnog svjedočanstva, osobne zauzetosti, iskrene uzajamnosti i dosljednosti u stavovima i u načinu svakodnevnoga obiteljskog, crkvenog i društvenog života profesora.“
U drugom dijelu izlaganja, govoreći o odgovornosti za crkveni i katolički identitet škole, nadbiskup ističe kako postojanje i djelovanje katoličke škole valja promatrati i shvatiti unutar evangelizacijskog poslanja Crkve. „Odgovornost za crkveni i katolički identitet škole te za stvaranje jedinstvenog kršćanskog školskog ozračja u katoličkoj školi nose prvenstveno nastavnici, kao pojedinci i kao skupina. Poučavanje ima izuzetnu moralnu težinu i jedna je od najuzvišenijih i najkreativnijih ljudskih djelatnosti jer profesor ne oblikuje neživu materiju, nego sam ljudski duh. Zbog toga međuljudski odnosi između profesora te između profesora i učenika poprimaju izuzetnu važnost i ne ograničavaju se samo na jednostavno davanje i primanje“, rekao je nadbiskup, dodavši kako ostvarenje ciljeva katoličke škole počiva na identitetu njezinih profesora – do te mjere da s identitetom profesora uvelike stoji i pada i sam identitet katoličke škole.
Profesor u katoličkoj školi pitanje škole, školskog kurikuluma, vrijednosni sustav kojega se posreduje, obrazovanje i odgoj smješta u širi kontekst cjelovitog razvoja ljudske osobe, postavlja pitanje solidarnosti na makro i mirko planu, u široki kontekst kulturalnog razvoja, rekao je okupljenima nadbiskup te dodao: „Katolički profesor se odlikuje vjernošću Bogu i Crkvi. On je čovjek evanđelja, duhovnosti, Crkve te redovitog molitvenog i sakramentalnog života. Njegov osobni, bračni i obiteljski život te svjedočanstvo usklađeni su e evanđeoskim vrednotama i zahtjevima te crkvenom disciplinom, što uključuje osobnu kršćansku dosljednost u privatnom i obiteljskom životu, aktivno sudjelovanje u liturgijskom i sakramentalnom životu – u vlastitoj župnoj zajednici, te u okviru škole. Profesor u katoličkoj školi posjeduje ‘sensus Ecclesiae’, s jasnim unutarnjim osjećajem pripadnosti Crkvi, te čitavim svojim životom i djelovanjem biti svjedok, pratilac i sudionik na putu općeljudskoga i vjerničkoga sazrijevanja svojih učenika. Od njega se očekuje aktivno sudjelovanje u pastoralnom animiranju vlastite škole i školskog ambijenta, društvenog života i kulture.“
Svoje izlaganje nadbiskup zaključuje govoreći o katoličkoj školi u kontekstu pluralizma suvremenog društva te kazuje kako odgojne i obrazovne institucije uz zadatak da pomognu učenicima pronaći svoje mjesto u takvom društvu, istovremeno imaju važan zadatak omogućiti čovjeku pronalaženje i življenje u jasnom kulturalnom i religijskom identitetu. „Tko želi druge razumjeti, potreban je jasnoće gdje se on sam nalazi i što je to što oblikuje njegov vlastiti identitet. Razumijevanje tuđega i izgradnja vlastitoga identiteta zajednički je proces. Samo se onda može izgraditi ono što naše društvo nužno treba: kulturu priznavanja“, rekao je nadbiskup.
Nakon plenarne rasprave i međusobnog upoznavanja, sudionici susreta, vođeni nadbiskupom Hranićem, pošli su u obilazak nadbiskupijskih ustanova. A. Banović
