OSIJEK (TU) – „Vjeronauk u školi Đakovačko-osječke nadbiskupije – 25 godina poslije“ bio je naslov stručnog skupa i zajedničkog slavlja povodom 25 obljetnice vjeronauka u školama održanog 26. studenoga u pastoralnim prostorima Vikarijata Osijek.
Program je organizirao Katehetski ured Đakovačko-osječke nadbiskupije te osječka Podružnica Agencije za odgoj i obrazovanje, a sadržavao je dokumentarni film o v
jeronauku u školi „25 za 5“ i predavanja dr. Stanislava Šote, doc. dr. s. Marije Pehar te mr. Branimira Stanića. Uz brojne vjeroučitelje, njih oko 230, nazočio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, predstojnica osječke Podružnice AZOO-a te viša savjetnica za stručne suradnike i pedagoge Ivana Biljan, prof., efendija Idriz Bešić iz Gunje, jerej Vukašin Cvetojević iz Vukovara, viši savjetnik AZOO-a zadužen za provedbu vjeronauka u školama u Zagrebu i Zagrebačkoj nadbiskupiji Dalibor Adžić, prof. te ravnatelji koji su ustupili prostor i sudjelovali u navedenom filmu, Ivan Županić (OŠ „J. Kozarac“, Vinkovci) i Tihomir Benke (OŠ „I. G. Kovačić“ Đakovo).
Pozdravni govori
S
ve prisutne pozdravile su i program moderirale dr. Teuta Rezo, predstojnica Katehetskog ureda Đakovačko-osječke nadbiskupije te Ankica Mlinarić, dipl. theo, viša savjetnica za vjeronauk osječke Podružnice AZZO-a. Pozdravnu riječ i dobrodošlicu uputio je mons. Hranić. Posebno je pozdravio efendiju Bešića te jereja Cvetojevića. „Kada smo kao najbrojnija većinska vjerska zajednica u Republici Hrvatskoj probijali led i htjeli podržati roditelje u njihovoj želji za odgoj i obrazovanje u vjeri u okviru školskog programa, nismo mislili samo na sebe, nismo htjeli biti povlaštena vjerska zajednica, nego ono što smo tražili za sebe, htjeli smo da bude i za druge. Drago mi je da je Republika Hrvatska potpisala ugovore i s drugim vjerskim zajednicama, prema kojima i one ostvaruju ista prava“, istaknuo je mons. Hranić. Govoreći o zajedničkom suživotu u školama, nadbiskup je pohvalio trud i suradnju te rekao: „Učimo djecu od malih nogu jednom demokratskom suživotu – učimo jedni s drugima surađivati, jedni druge vrednovati, jedni druge podržavati i zajednički graditi naše hrvatsko društvo.“ Pohvalio je i zalaganje oko permanentnog obrazovanja, ali i duhovne formacije vjeroučitelja tijekom proteklih 25 godina, kao i dokumentarni film „25 za 5“.
Predstojnica osječke Podružnice AZOO-a, Ivana Biljan izrazila je zadovoljstvo što je vjeronauk 25 godina u hrvatskim školama, napominjući da svi koji su učili povijest pedagogije znaju da on ima puno dužu tradiciju. Prenijela je pozdrave ravnateljice AZOO-a Jadranke Žarković-Pečenković te podsjetila na odgovornost svih u odgojno-obrazovnom sustavu. „Škola je život u malom, u školi se uči kako živjeti, kako se nositi s nepravdom, kako proživljavati neuspjehe, a vjeroučitelji su ti koji djeci daju duhovnu dimenziju, pomažu da ojačaju za život u vremenu kojemu su izloženi.“ Čestitajući 25. obljetnicu vjeronauka poželjela je vjeroučiteljima da svojim odgovornošću i stručnim usavršavanjem doprinesu kvaliteti vjeronauka u školi.
Dokumentarni film „25 za 5“
B
ogatstvo filma čiji je snimatelj, supervizor i pomoćni montažer bio vjeroučitelj Marijan Lončar, jest to što ga čine upravo vjeroučitelji, njih 53. Film prikazuje kako se vjeronauk iznova pojavio u školskim klupama Đakovačko-osječke nadbiskupije, kako se danas provodi te koji su to ljudi tiho i samozatajno ulagali svoje snage da bi danas postojao cijeli organizirani sustav. Obuhvaćeni su različiti dijelovi Đakovačko-osječke nadbiskupije kao i posebnosti pojedinih škola i vjeroučitelja te je snimatelj M. Lončar prikupljajući materijale prešao 1.500 km. Film prikazuje iskustva učenika, vjeroučitelja, stručne službe, ravnatelja, profesora s katoličkih učilišta te zaposlenika crkvenih i društvenih ureda zaduženih za provedbu vjeronauka u školi. „Zašto je nazvan 25 za 5? Upravo zato jer smatramo da je vjeronauk u školi s obzirom na sve okolnosti, napore i ulaganja tijekom ovih 25 godina u našoj nadbiskupiji zaslužio ocjenu – izvrstan (5)“, istaknule su predstojnica Rezo i savjetnica Mlinarić. Prvi dio filma obuhvaća sve osobe koje vjeronauk povezuju od prije 25 godina do danas, kako sa crkvene tako i sa državne strane, te vjeroučitelje veterane. Prikazan je i primjer lijepe vjeroučiteljske suradnje kakva vlada u većini škola. Drugi dio obuhvaća vjeronauk u osnovnoj i srednjoj školi, rad s djecom s teškoćama, smotru kreativnog stvaralaštva, međukonfesionalnu i međureligijsku suradnju, vjeroučitelje svećenike, župnu katehezu i poseban pozdrav vjeroučiteljima. Za veliki trud i uloženo vrijeme u snimanje i montažu filma, nadbiskup Hranić vjeroučitelju Lončaru uručio je zahvalnicu i priznanje.
Predavanja
Dr. Šota izlagao je na temu Vjeronauk u školi u prošlosti i sadašnjosti. Podsjetio je kako je vjeronauk 1774. godine u Austriji, odlukom Marije Terezije uveden kao obvezatni predmet, a 1778. uveden je u Ugarsku, kojoj je Hrvatska tada pripadala. Vjeronauk je imao svoje mjesto i u prvoj Jugoslaviji, no već se osjećala negativna tendencija. Govoreći o pravnom položaju katoličkog vjeronauka do siječnja 1946. godine istaknuo je da je početkom 1944. vjeronauk bio proglašen privremeno obvezatnim školskim predmetom, a od 1945. je fakultativni predmet. „Komunistička Jugoslavija, svjesna da Crkva u narodu ima veliki autoritet, pri donošenju Ustava u siječnju 1946. godine ostat će tolerantna prema religiji i vjeri, ali na terenu i u praksi bit će sasvim drugačije. Nakon proglašenja Ustava, kojim je Crkva odvojena od države komunistička vlast pod svaku je cijenu nastojala Crkvu i njezin angažman stjerati u sakristije, a sloboda vjeroispovijesti za vjernike pretvorila se u borbu za očuvanje vjerskog identiteta“, rekao je dr. Šota i podsjetio da je godina 1952. razdoblje potpune zabrane vjeronauka u školi.
Odgovornost vjeroučitelja pred dogmatskim sadržajem Crkve na primjeru trinitarnog nauka bila je tema doc. dr. s. M. Pehar. Tijekom predavanja promišljala je nad ostvarenjima i učincima vjeronaučne nastave, ali i problemima na koje nailaze vjeroučitelji i vjeroučenici. Istaknula je kako vjeronauk kao školski predmet, uz subjektivnu i osobno-iskustvenu razinu, primjerenu svakom svjedočkom govoru, mora vrlo odgovorno stajati pred temeljnim sadržajima kršćanskog nauka, odnosno vjeroučitelji su dužni u svom navještaju donositi kršćansku objavu, sa svom njezinom sadržajnom određenošću. To se jasno očituje kao problem u primjeru trinitarnog nauka i katehetskog prenošenja njegova dogmatskog sadržaja, kao i njegovoj soteriološkoj usmjerenosti i relevantnosti, što je specifikumu kršćanske vjere, ali i njezino temeljno određenje, istaknula je predavačica.
Govoreći o Zadnjih četvrt stoljeća Vjeronauka u školi: između krize i blagostanja mr. Branimir Stanić promišljao je o prispodobi o Milosrdnom ocu i izgubljenom sinu, dvojeći je li izgubljeni sin „vjeronauk koji se vratio u škole“ ili „se Hrvatska kao neovisna i slobodna, samostalna država vratila vjeronauku“. Istaknuo je da vjeronauk nikada nije bio samo stvar učionice, već je od početka javni fenomen koji izaziva reakcije. Pojasnio je zašto je vjeronauk toliko „popularan“, kako je došao u krizu i kako se sa svime nositi 25 godina poslije. Podsjetio je kako ovaj predmet 39 godina nije bio u školama, a 1991. se vratio kao „novi đak u starom razredu“. Vratio se u sustav koji je naslijeđen, pa stoga živcira, provocira i nikako da postane „naš“, pa se proteklih 25 godina može opisati kao bolan proces prilagođavanja. Vjeronauk je pomladio lica škole te je vidljivi simbol – po njemu se vidi da je došlo do demokratskih promjena, rekao je predavač i istaknuo: „Ako netko bude pitao kakva je bila povijest Hrvatske od osamostaljenja pa nadalje, mogao bi slobodno gledati kakva je bila povijest vjeronauka kao predmeta i shvatit će da vrlo slične tegobe koje je proživljavala hrvatska država proživljava i vjeronauk u školi.“
Zahvale i zaključci
Na kraju skupa efendija Bašić zahvalio je što je mogao nazočiti te istaknuo kako „nije poanta u tome da imamo vjeronauk nego da imamo vjeru u školi. Vjera je ušla u škole, a mi smo izišli iz džamije, crkve – pa vjera više nije privatna stvar.“ Naglasio je kako je vjeronauk perspektiva, budućnost posebno manjim vjerskim zajednicama, kojima je vjeronauk ujedno i identitet. Zadovoljstvo sudjelovanjem izrazio je i jerej Cvetojević. Istaknuo je kako cilj vjeronauka u školi nije samo da se djeca lijepo zabavljaju, crtaju već da vjeronauk i Crkva imaju priliku preobraziti svijet, preobraziti školu i sve dionike obrazovno-odgojnog sustava. Preneseni su pozdravi i kalvinskog pastora Petra Sena, koji nije bio u mogućnosti nazočiti, a s navedenima je sudjelovao u filmu „25 za 5“.
Vjeronauk u školi jedan je od najznačajnijih oblika prisutnosti Crkve i drugih vjerskih zajednica u hrvatskom društvu, a „vjeroučitelji su svijetla strana Crkve u hrvatskom narodu“, naglasio je nadbiskup Đuro prije zahvalnog himna Te Deum. Vjeroučiteljima je poručio: „Dok ste vi puni entuzijazma, dok dopuštate Isusu Kristu da ulazi u vaš život, da vas nadahnjuje, vodi, mi se nemamo čega bojati. Štoviše, onda vidimo kako se puno toga može.“ Osvrnuo se na prikazani rad s djecom s posebnim potrebama te istaknuo kako u društvu znanja i kompetencija, vjeronauk unosi smisao i za one koji fizički ne mogu puno, ne znaju, gurnuti su na rub društva. „Možda i vjeronauk ponekad guraju na rub društva“ rekao je te pojasnio da zbog toga „što se ne bunimo, imamo osjećaja za one koji su rubni, prenosimo Radosnu vijest, ne može se ostati ravnodušan ni prema vjeronauku u školi, ni prema vjeroučiteljima. … Ali nije to naše, nego se prema Isusu Kristu ne može ostati ravnodušan.“ M. Kuveždanin
