OSIJEK (TU) – Središnje ekumensko bogoslužje Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana s predstavnicima kršćanskih Crkava i zajednica u Osijeku je 22. siječnja u kapucinskoj crkvi Sv. Jakova prevodio mons. dr. Đuro Hranić, nadbiskup metropolit đakovačko-osječki, poručujući u duhu gesla Svjetske molitvene osmine „Pomirenje – Ljubav nas Kristova obuzima“ (2 Kor 5,14-20): „Obuzeti Kristovom ljubavlju nastoj(i)mo graditi nove odnose kakve On gradi i nastavimo u tome smjeru biti vjerni ljubavi Isusa Krista, živjeti zajedništvo u društvenoj sredini, među politikom i političarima, u svakidašnjem životu i u konačnici u zajedništvu oko euharistijskoga stola.“
U četvrti susret molitvenoga zajedništva u Osijeku uveo je pozdravnom dobrodošlicom sveprisutnima o. Anto Pervan, gvardijan Kapucinskoga samostana sv. Jakova, ističući: „Mi, kapucini smo radosni i ponosni jer smo s molitvom za jedinstvo kršćana u ovoj našoj osječkoj crkvi započeli 1927. godine, tako da je ovo devedeseta godina otkako se u njoj redovito moli za jedinstvo kršćana. Zbog toga imamo čast da se središnje ekumensko molitveno slavlje u istočnoj Slavoniji i Baranji svake godine održava upravo u kapucinskoj crkvi u Osijeku.“ Pjevanje zajednice tijekom bogoslužja predvodio je Zbor Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu, a orguljski pratio bogoslov Bruno Diklić.
Počinjući homiliju predvoditelj bogoslužja je pojasnio kako riječi iz mota „Ljubav nas Kristova obuzima“ jesu riječi koje je sv. Pavao, apostol zapisao u svojoj Drugoj poslanici Korinćanima, a nad njima se zaustavila radna zajednica kršćanskih crkava u Njemačkoj pripravljajući ovogodišnju molitvenu osminu. Nadbiskup je stoga okupljenima razložio: „Ta je radna skupina bila suočena s pitanjem: Kako pristupiti 500. godišnjici reformacije – slaviti ili žaliti? Slaviti 500 godina otkako je Martin Luther 31. listopada 1517. godine objavio svojih 95 teza u kojima je osudio izobličenja u Crkvi svojega vremena ili žaliti zbog tog ključnog događaja reformacijskog pokreta koji je izazvao ne samo raskol unutar Zapadne Crkve, nego i čitav niz kasnijih raskola unutar kršćana reformacijske baštine, koji se nastavljaju sve do danas. Pripravljajući ovogodišnju molitvenu osminu, radna zajednica kršćanskih crkava u Njemačkoj isčitavala je, među ostalim, i apostolsku pobudnicu pape Franje Radost Evanđelja, a poglavito njezin 9. broj u kojemu papa Franjo citirao riječi pape Benedikta XVI. u njegovoj enciklici Bog je ljubav”.
M
ons. Hranić pojasnio ja kako je papa Benedikt XVI. u uvodu u encikliku naglasio „da ‘biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac’ (Deus Caritas est, br. 1). Pavlove riječi: ‘Ljubav nas Kristova obuzima’, koje citira papa Franjo inspiriran mislima pape Benedikta XVI., nadahnule su radnu skupinu kršćanskih crkava u Njemačkoj da i svima nama pomogne da 500. godišnjici Reformacije prilazimo nadahnuti i zahvaćeni jezgrom kršćanske vjere, tj. Osobom Isusa Krista. Ukoliko svi dopuštamo Kristu da on bude u našem središtu, mi mu dopuštamo da nas on prožme i nadahne svojom ljubavlju te da i spomenutoj 500. godišnjici Reformacije te jedni drugima prilazimo prožeti duhom Kristove ljubavi, praštanja i pomirenja, da odustanemo od uzajamnog dodatnog bacanja soli na rane te da ekumenski dijalog ne pretvaramo u ring u kojemu drugoga treba podsjetiti na njegove grijehe i svojim ga teološkim umovanjem dotući i poraziti. Nasuprot tome, sv. Pavao nas podsjeća da je Bog u Kristu svijet pomirio sa sobom, ne ubrajajući nam naših opačina te da nam je povjerio službu pomirenja. Promatrajući njega, koji je umro za nas, obuzima nas njegova ljubav te prestajemo živjeti sebi; postajemo slobodni od potrebe da drugome pokažemo da smo u pravu, a on u zabludi. Kristu omogućujemo da nas on zahvati svojim Duhom te da u nas položi svoju riječ pomirenja. Počinjemo živjeti Kristu koji za nas umrije i uskrsnu te čujemo kako nas (a ne neke druge) On (Krist Gospodin) po sv. Pavlu nagovara i poziva da se pomirimo i s Bogom i s braćom. Pomirenje i jedinstvo među nama kršćanima izvire iz Kristova djela pomirenja po kojemu nas je On učinio svojom braćom. Ono može biti plod samo dugogodišnjeg hoda od konflikta i nepovjerenja do zajedništva i od uzajamnog podcjenjivanja i osuđivanja do praštanja i pomirenja; plod dugogodišnjega dijaloga i novog shvaćanja vlastite povijesti i teologije. I mi katolici sve bolje upoznajemo te danas ozbiljnije vrednujemo Martina Luthera. Shvaćamo da je vrijeme u kojemu je živio Martin Luther (rođen 1483., umro 1546.) konac 15. i početak 16. stoljeća bilo vrijeme puno važnih prijelomnih zbivanja na crkvenom i građanskom području.“
H
ranić je podsjetio na značajnija povijesna zbivanja (papa Inocent VIII. objavljuje bulu o suđenju vještica, Christofor Colombo otkriva Ameriku, papa Aleksandar VI. dijeli Južnu Ameriku između Španjolske i Portugala, u Firenzi je spaljen Savanarola, u Rimu se 1500. godine prvi put svečano slavi sveta jubilarna godina, a pape Pio III. i Julije II. objavljuju dobivanje potpunih oprosta za novčane priloge za izgradnju bazilike sv. Petra) te kronologiju događaja u Lutherovu životopisu (počev od njegove 23 godine života kada postiže magisterij iz filozofije i smrtno preplašen tijekom nevremena zavjetuje se sv. Ani da će poći u samostan) koja su odredila njegov životni put, teološke stavove i prouzročila njegovo zaprepaštenje “raskorakom između učenja Božje riječi i života tadašnje Crkve”, a naposljetku je razvoj događaja doveo do Lutherova izopćenja iz Crkve. Hranić je pojasnio kako “Luther ne zagovara stvaranje neke nove Crkve, nego opominje postojeću Crkvu radi neposlušnosti Božjoj riječi i traži njezinu obnovu” te se “reformacija kao unutarcrkveni pokret potpuno odvaja od Katoličke Crkve”.
“Danas i mi u Katoličkoj Crkvi ponizno priznajemo da je kojim slučajem Rim bio osjetljiviji za pitanja koja je Crkvi postavljao Martin Luther i da je 20-tak godina ranije sazvala Tridentinski sabor na kojemu je raspravila i dala odgovore na ta pitanja, vjerojatno, do raskola ne bi niti došlo. Priznajemo da je Crkva uljuljana u vlastitu moć prekasno reagirala. Katolici su suodgovorni za raskol. Papa Ivan Pavao II. ga je 6. studenoga 1983. godine, o 500. obljetnici njegova rođenja nazvao ‘svjedokom Isusa Krista’ te je rekao da ‘Luther pripada našoj zajedničkoj baštini’. A 1997. je potpisana je zajednička katoličko-luteranska Deklaracija o opravdanju koja je riješila brojna pitanja vezana uz shvaćanje opravdanja po Kristovoj milosti i vrijednosti dobrih djela u tom kontekstu te o tzv. stvorenoj milosti”, kazao je predvoditelj domećući kako unutar kršćanske reformacije postoje mnoge poteškoće, teško je bilo voditi ekumenske dijaloge, dok je s druge strane Pravoslavna Crkva sa žalošću gledala što se dogodilo te je stoga danas, zaključio je Hranić: “Da bismo iskreno i ponizno stali pred Gospodina, potrebno je priznati da i danas griješimo i molimo, iskreno, Gospodina, da nam da Duha Svetoga! Molimo ga da nas ljubav Kristova obuzme i nastani se u srcima suodgovornih članova svih Crkava. Dopustimo da Krist bude u našem središtu života i znat ćemo praštati, a to je plod Kristove ljubavi.”
Naposljetku bogoslužja, riječ ekumensnoga zajedništva uputili su predstavnici kršćanskih crkava. Pozdravljajući u ime Lukijana, episkopa osječko-poljskog i baranjskog, sabranima je govorio protojerej-stavrofor Mihajlo Marijanac, paroh darđanski i arhijerejski namjesnik baranjski te član Ekumenske koordinacije Osječke regije, naglašavajući kako „Duh Sveti vodi i održava Crkvu sabirući kršćane, prepoznatljive po krštenju i pečatu dara Duha Svetoga“ te je ekumensko bogoslužje vidljivi znak sabiranja kršćana, a Isusova zapovijed ljubavi pobjedonosna, kazao: „Naša današnja svečanost ima moto riječi sv. apostola Pavla ‘da nas ljubav Kristova obuzima’, savjetuje i poziva nas da se pomirimo s Bogom, ali isto tako i mi međusobno, jedni sa drugima… Samo je ljubav pravi lijek za uređenje međuljudskih odnosa. Samo, dakle, ljubav koja rađa praštanje i koja pobjeđuje milosrđem, može odrediti ispravnost odnosa među bogolikim bićima. ‘Ljubite jedni druge kao što vas ljubim’, zapovijed je Onoga čijim imenom se dičimo i ponosimo, ljubeći jedni druge.“
„Suočeni s poviješću Reformacije, obilježenom brojnim raskolima, ekumenski napredak vrijedan je pažnje. Često smo usmjereni na ono što nas razdvaja, umjesto gledanja na ono što nas ujedinjuje. Stoga moramo glasno reći da duboko žalimo zlo koje su luterani i katolici učinili jedni drugima. Zahvalni smo Bogu da su prijašnje prepirke među kršćanima postale prošlost te izražavamo nadu da nikad više neće izbiti ‘jer kršćani koji su podijeljeni ne mogu pred drugima svjedočiti da je Bog ljubav’… Pavao je susreo Krista, uskrslog Gospodina i postao obnovljena osoba, baš kao i svatko tko vjeruje u Krista. Taj novi život postaje vidljiv kad mu dopustimo da se oblikuje i da živimo u milosrdnosti, dobrostivosti, poniznosti, blagosti i strpljivosti. On, također, treba postati očitim i u našim ekumenskim odnosima. Opće je uvjerenje u mnogim crkvama da što smo više u Kristu, to smo bliže jedni drugima. Ljubav nas Kristova tjera da živimo kao obnovljena bića, aktivno tražeći jedinstvo i pomirenje“, kazao je, među ostalim, Branko Berić, biskup Evangeličke (luteranske) crkve u RH i svećenik Crkvene općine Osijek.
O
nužnosti pomirenja kršćana, ponajprije samih sa sobom i onda sa Bogom, potrebnog Crkvi i svakom kršćaninu govorio je pastor Reformirane kršćanske (kalvinske) crkve u Kotlini Darko Turšić, tajnik Ekumenske koordinacije Osječke regije, ističući kako „pomirenje nije tek vanjski znak izražen rukovanjem i riječima ‘mir tebi’, nego označuje sadržaj vjere uključujući volju, ljubav i znanje, te pomoć i snagu za iskreno življenje vjere kršćanin ima u jedinorođenom sinu Božjem Isusu Kristu,
koji nas uči znati opraštati, razumjeti, pomagati i voljeti“.
U ime Baptističke crkve u Osijeku sabrane je pozdravio baptistički pastor pripravnik Josip Dobutović, zaključio je: „Krist će nas prepoznati po ljubavi jednih prema drugima. Ljubav Kristova nama daje snagu ljubiti kršćanski, ljubiti i neprijatelje, a ljubav je put do iskrenoga pomirenja.“
Uz potonje, bogoslužju su pribivali: mons. dr. Vladimir Dugalić, biskupski vikar za pastoral grada Osijeka i predstojnik Instituta za novu evangelizaciju „Sv. Ivan Pavao II.“, zatim protojerej-stavrofor Ratomir Petrović, paroh osječki i arhijerejski namjesnik Srpske pravoslavne Crkve u Osijeku te član Ekumenske koordinacije Osječke regije. Također, središnjem ekumenskom bogoslužju su pribivali katolički svećenici, redovnici i đakoni: dr. Antun Japundžić, predsjedatelj Ekumenske koordinacije osječke regije i član Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog, Dario Hrga, tajnik nadbiskupskog Ordinarijata, zatim iz župe Sv. Petra i Pavla mons. Adam Bernatović, dekan Zapadnog osječkog dekanata i konkatedralni župnik, Stjepan Mazetović, konkatedralni župni vikar, te Matej Glavica, pastoralni suradnik; iz župe Uzvišenja sv. Križa župnik Ivica Martić i đakon Josip Erjavac; iz župe Sv. Ćirila i Metoda župnik Alojz Kovaček; iz donjogradske župe Ivica Jurić, dekan Istočnog osječkog dekanata i župnik, te đakon Mario Žigman; nadalje gvardijan Franjevačkog samostana Sv. Križa Slavko Milić te Ljubomir Sturko, župnik grkokatoličke župe Krista kralja u Osijeku. Bogoslužje i ekumensku osminu, uz vjernike kršćanskih denominacija, prate redovnice družba na području Osijeka, članstvo Katoličke laičke zajednice „Molitva i Riječ“ (MiR) u čijem će prostoru 25. siječnja biti održana završnica ekumenske osmine te moliteljice Svjetskog molitvenog dana Hrvatska u Osijeku.
Nevenka Špoljarić
