OSIJEK (TU) – „Ljudski je rad ključ cijelog društvenog pitanja, kazao je papa Ivan Pavao II., a tu aktualnu stvarnost potvrđuje socijalni nauk Crkve i tema o radničkom pitanju povezana sa današnjicom, koju 1891. godine donosi enciklika Rerum novarum – o radničkom pitanju. Kontinuitet za ovu temu bitnih socijalnih dokumenata Crkve obuhvaća razdoblje od pape Lava XIII. do pape Franje.
Socijalni dokumenti utjelovljuju evanđelje na konkretnu društvenu stvarnost, a katolička socijalna misao ima zadaću u ovom kontekstu istaknuti načela po kojima prema istini i pravdi radničko pitanje mora riješiti“, kazao je mr. Igor Jakobfi uvodeći u izlaganje na socijalnoj tribini održanoj 20. prosinca u nadbiskupijskom Vikarijatu Osijek o temi „Radničko pitanje“.
Jakobfi je naglasio kako trajanje 125 godina socijalnog nauka Crkve, dan-danas aktualno, ponajprije valja sagledati u vremenu nastajanja u 19. stoljeću i to na konkretnom prelasku iz feudalizma u kapitalizam, utjecaj industrijalizacije izumom parnoga stroja i Francusku revoluciju 1789., pojavu proletarijata u Engleskoj te kroz dinamično razdoblje 20. stoljeća kada je i dalje prisutno krajnje siromaštvo, dok milijarda ljudi nema jedan dnevni obrok, na siromašnim kontinentima žive „pod nebom“ i za čovjeka u 21. stoljeću životare u krajnje nedostojanstvenim uvjetima za život, a kamoli rad za pravednu plaću. Nakon izlaganja, slušatelji su najveću pozornost svrnuli na promišljanje biskupa Josipa J. Strossmayera 1892. u povodu objave dokumenta Rerum novarum. „Radnik kad što zavidi, mrzi, gnjevi se na imućnika, imućnik pakao zabacuje, prezire i kano puki stroj smatra radnika. Oslabila osim toga na sve strane sveta vjera i zakon evangjeoski; odatle pohota i grieh mah preoteo, ter radnik kadšto za jedna dan potroši i popije i pojede, što bi mu za nedjelju i mjesec dana nuždno bilo; a imućniku opet nikad dosta imetka, polu bi i više svieta progutao i jošbi gladan i žedan ostao. Odatle ciena svih skoro stvari, koje se kupuju i prodaju, u puku samovolju pojedinih bogataša i trgovaca prenesena; odatle skrajnje lihvarstvo i paklena pohlepa skrajnu nuždu i nevolju sirotinje u svoju korist obratiti”, zapisao je Strossmayer, a na tribini se govornici složiše kako se opis socijalnih datosti „vizionarski“ može preslikati na ocjenu socijalne današnjice u nas.
Jakobfi je detektirao što su „stare još uvijek nove stvari“: prezaposlenost (dnevno i tjedno radno vrijeme), potplaćenost rada, nemogućnost udruživanja (zaposlenici u malim i srednjima poduzećima), populistička rješenja (pojava malih, marginalnih populističkih političkih stranaka i udruga); te „nove stvari slične starima“: gospodarski rast, konkurentnost/liberalizacija tržišta rada, fleksibilizacija radnih mjesta i smanjenje cijene rada, strukturalne reforme/deregulacija, otpuštanje radnika, smanjenje javne potrošnje, informatizacija (kontinuirano smanjivanje potrebe za čovjekom radnikom), potrošnja (poticanje instant sreća) i dužničko ropstvo. „Stare stvari još uvijek su nepoznate, a to jesu: nejednakost (zakon o diskriminaciji), dok Crkva legitimno progovara o društvenim dinamizmima te povijesna i transcendentalna dimenzija općeg dobra (sadržajno prazan/nepoznat pojam). Crkva ima što reći o društvenom životu i mora to izreći (vidljivo je to iz dokumenta RN 13). Naviještajući svoj socijalni nauk Crkva potvrđuje društveni legitimitet i u dijalogu je sa društvenim dinamizmima, s uvijek novim stvarima, a vrijednosti koje naviješta ne mogu biti zanemarene. Crkveni govor nije i ne smije biti populistički. Crkva ne podilazi nikome, društveni život promatra iz perspektive vrhovnog dobra te tako rasvjetljava put ka ostvarenju istinskog povijesnog dobra. Samo Crkva ima mogućnost staviti se u službu cjelovitog čovjeka. Crkva kao bitan i neizostavan društveni čimbenik ne odgovara ni ultraliberalizmu ni socijalizmu koji imaju krivu natropologiju koja narušava društvenu koheziju. Konkretno, u bezobzirnom kapitalizmu radnik je sredstvo za stjecanje dobitka (RN 16), a u socijalizmu se traži privatno vlasništvo pretvoriti u društveno (RN 3 – 12), no napetosti se ne rješavaju, već će ih se naprotiv još više produbljuje. Tako se promiče populistička ideja nepostojeće jednakosti, zatomljuje privatna inicijativa i marljivost te izvrće dužnosti države stavljajući je ispred pojedinca/obitelji, a naposljetku se šteti svima – čitavom društvu, a posebno onima kojima bi trebalo pomoći“, zaključio je Jakobfi. Nevenka Špoljarić
