OSIJEK (TU) – Svetkovinu Presvetog Srca Isusova, 16. lipnja, svečano je proslavila retfalačka Župa Uzvišenja sv. Križa u Osijeku večernjom misom i tradicionalnim dječjim recitalom uz zavjetnu kapelicu, posvećenu Srcu Isusovu još 1. lipnja 1936. godine. Dok se procesija s najmlađim župljanima uz pjevanje crkvenih pjesama kretala Čvrsničkom ulicom do raskrižja sa Psunjskom ulicom gdje je kapelica, župne molitvene skupine održale su pobožnost Srcu Isusovom. Na kraju procesije djeca su rascvjetalim gladiolama okitila slavljenički prostor, svečanost je liturgijskim pjevanjem otvorio župni zbor uz ravnanje Ivana Bošnjaka. Misu je predvodio retfalački župnik Ivan Jurić, dok je suslavio i propovijedao župni vikar Florijan Zagorščak.
Kapelica Srca Isusova okuplja generacije Retfalčana
U euharistijsko slavlje psalmom 33. uveo je predslavitelj Jurić kazavši kako se riječi psalmista Davida uklapaju u sveto misno slavlje i cjelokupnu povijest ovoga mjesta: „Davne 1936. godine stanovnici okolnih ulica bili su pobožni, a ovdje je bilo pet-šest kuća. Jedna stanovnica izgubila je brata u Prvom svjetskom ratu, tražili su ga i nisu našli. Zavjetovala se ovdje postaviti kapelicu, odnosno kip Srca Isusovog, dok je tražila pomoć u nevolji i u međuvremenu je umrla. Stanovnici Nove Retfale su i dalje dolazili moliti, počeli su uređenjem brinuti o ovom prostoru. Kažu da se ovdje do 1952. godine slavio „mali kirvaj“ gdje su ljudi dolazili moliti i slaviti svetu misu. Komunističke vlasti su zabranile okupljanje. Onda je 1995. godine, ovdje uz kapelicu, zanovljena pobožnost i slavljena sveta misa, a slavlje Srca Isusova traje do danas. Ljudi u nevolji traže pomoć, daju Bogu zavjete. Svi smo često u nevolji. Iskustvo govori da je dobro, nekada, zavjetovati se, dobro je moliti i od Boga tražiti snagu. Božje Srce i danas se svakome od nas daje. Bog želi doprijeti do naše tuge i nevolje i zato danas raskajana srca slavimo ovu svetu misu, molimo za oproštenje grijeha, molimo za žive i za mrtve.“
Prije liturgijskih čitanja, predvoditelj je dobrodošlicom pozdravio malene koji su recitirali pjesmu Presvetom Srcu Isusovu čiji je tekst i ove godine napisala i s djecom uvježbala recitiranje župljanka Blanka Bagarić Kundakčić, koja je recitirati počela kao malena djevojčica i više desetljeća do danas svake godine brižno njeguje tradiciju prenoseći ju na djecu i kći. U procesiji i recitalu su sudjelovali: Anamarija Reba, Sara Migić, Martina Pašalic, Maura Kračun, Toma Stipešević, Jakov Španović, Marija Kocijan, Iva Kundakčić, Anja Nenadović, Jakov Borbaš, Anja Pašalić, Elen i Elis Dasić, Ana Zubak, Ana i Petra Cembauer Ante i Jakov Kocijan.
Propovjednik Zagorščak potaknut sadržajem svetkovine promišljao je Božjoj ljubavi koja ima srce za čovjeka takvo da „nije samo došao među nas, nego je i čovjek postao“, naglasivši kako nam valja vlastito srce suobličiti Isusovom i propitati se imamo li srce, kao što bi trebalo, puno ljubavi za sve, dok molimo: “Isuse blaga i ponizna srca, učini srce naše po srcu svome.”
„Srce nam se tako daje da sve u nama živi, no život nije samo biološko-kemijski proces, niti smo stvoreni da tijelu živimo i samo pratimo njegove promjene, nego nas je Bog stvorio na svoju sliku, ulivši nam u srca darove svoje ljubavi. Kada spomenemo ovaj blagdan, vjerujem da si svi možemo predočiti neku sliku ili kip gdje imamo prikaz Isusova srca iz kojeg plamti vatra i na kojem su vidljivi biljezi muke. I jedno i drugo simbolizira njegovu ljubav za nas. Upravo je Božja ljubav prema nama jedan od glavnih naglasaka današnje svetkovine. U biblijskom govoru srce predstavlja središte osobe, stoga kada govorimo o Isusovu srcu, govorimo o samom središtu Boga, a to je ljubav“, razložio je vlč. Zagorščak te ponirući s vjernicima u poslušanu Božju riječ naglasio kako nas je Bog stvorio iz čiste i nesebične ljubavi: „Htio je s nama, jer smo stvorenja njegove ljubavi, podijeliti svoju beskonačnu ljubav. To znači da nismo zaslužili niti možemo išta učiniti da zaslužimo njegovu ljubav: ona je bezuvjetan dar koji nam je Bog dao prije no što smo išta dobroga učinili. Jedino što mogu jest otvoriti se toj Božjoj ljubavi. Ili pak od nje pobjeći. Ako i pobjegnemo, Bog nas traži. Budući da Bog traga za čovjekom, možemo govoriti o Bogu koji ima srce. Razmatramo li malo pozornije nad čitavim Svetim pismom ostat ćemo zapanjeni pred zanimljivom činjenicom: sveti spisi ne govore nam toliko o čovjekovu traganju za Bogom, koliko o Božjemu traganju za čovjekom! Dok se u drugim religijama govori o čovjekovu napetom traganju za Bogom, u Svetome pismu Bog je taj koji napeto traga za čovjekom. Bog nije samo došao među ljude, nego je postao čovjekom. Štoviše, dragovoljno je pošao u smrt kako bi nas otkupio i sakrio u svoje srce. I mi trebamo svoje srce suobličiti Kristovom srcu, srcu koje ljubi drugoga i koje traga za drugim. A to je tako teško: tragati kao svećenik za onim izgubljenima u župi, tragati u društvu za onima na rubu i otpisanima, u obitelji tragati za izgubljenim djetetom… Jako je to teško, jer mi radije ostajemo kod onih koji nam pružaju radost i užitak. Ali, nema nam druge! Želimo li biti Kristovi moramo i mi sami tragati za izgubljenima. Ako sam istinski Kristov učenik, nikada ne smijem pribjegavati srdžbi i nasilju, pa ni unutar svoga srca. Jer kada taj izgubljeni čovjek napokon dođe do dna, njegovo će srce krenuti tražiti Boga. A tada sam dužan njegovo srce dovesti Isusovom srcu, izvoru pravoga života“, poručio je propovjednik Zagorščak.
Župnik Jurić je prije svete pričesti pripomenuo kako je Bog ljubav koja se neprestano dariva i danas, „ovdje na ulici prisutan je simbol Božje ljubavi – Srce Isusovo, vidljiv u postojanju kapelice koja nas podsjeća da je Bog ljubav“.
Naposljetku slavlja, kojemu su s vjernicima pribivale redovnice Družbe sestara Naše Gospe i Družbe Marijinih sestara čudotvorne medaljice sa provincijalnom poglavaricom s. Samuelom Markanović (pjevala je u zboru), djeca su zahvalila svećenicima stihovima i cvijećem. Predslavitelj je zahvalio štovateljima Srca Isusova među kojima su čuvari čašćenja retfalački starosjedioci iz Psunjske ulice, posebice tri generacije obitelji Đukić koja, uoči svetkovine, postavlja uz kapelicu urešenu “sjenicu” za slavlje mise, ozvuku, cvijeće i uređuje slavljenički prostor. Nevenka Špoljarić
