OSIJEK (TU) – Svetkovina Blažene Djevice Marije od Čudotvorne medaljice svečano je proslavljena u ponedjeljak, 27. studenoga 2023., u Osijeku u samostanskoj kapeli Družbe Marijinih sestara čudotvorne medaljice Hrvatske provincije Marijinih sestara sa sjedištem u Osijeku. Večernje misno slavlje predvodio je Ivan Ćurić, pomoćni biskup đakovačko-osječki, a koncelebrirali su Vladimir Delić, dekan Osječkog zapadnog dekanata, i Tomislav Benaković, župnik Župe Sv. Leopolda Bogdana Mandića.
U suslavlju su bili: Robert Almaši, oci kapucini fra Josip Patrčević i fra Juro Šimić, Tomislav Ćurić, Ante Markić i Mato Gašparović, a u slavlju je sudjelovao fra Miroslav Petrac. Liturgijsko pjevanje je vodio družbin zbor, a orguljski i ravnanjem pratile provincijalna poglavarica DMSČM s. Samuela Markanović i s. Franciska Gjonaj. Središnjoj svečanosti prethodila je devetnica s marijanskim pobožnostima i trodnevna duhovna obnova, od 24. do 26. studenoga) uz vodstvo pavlina p. Marka Glogovića, utemeljitelja Apostolata za život „Betlehem“, koji je na slavlju uočnice pozvao na ustrajnu molitvu za nova duhovna zvanja kako u DMSČM tako i u Crkvi.
Mons. Ivan Ćurić: „Opasnost je kad kršćanska vjera postane ‘običnost!’“
„Tako smo lijepo ispunili prostor samostanske kapele ovdje s domaćim sestrama Čudotvorne medaljice, članicama drugih redovničkih zajednica, mi braća svećenici i kapucini, sabirući se danas svjesni da to čine i drugi, svi temeljeni na znaku i koracima jedne ljubavi, jednoga spasenja darovanih u Isusu Kristu, kad se Bog utjelovio, nama približio rođen u krilu Djevice Marije. I ona nam je postala znak – njezini koraci i spremnost, koji želimo nasljedovati. Danas u svijetu u kojemu mi živimo, danas u krilu Crkve koja se trudi osnažiti, osmjeliti svoje poslanje po svjedočanstvu svakog krštenika u tako raznolikim službama, svi se želimo sjediniti oko Kristove riječi blagujući za njegovim stolom. Neka nam to bude uputa za ovo sveto misno slavlje na početku kojega molimo da nas zahvati i obnovi Božja milosrdna ljubav i oprosti nam našu hladnoću i sve naše grijehe“, rekao je mons. Ivan Ćurić predsjedajući misnim slavljem.
Uvodeći u propovijed biskup Ivan je podsjetio kako u Katoličkoj Crkvi, čijemu zajedništvu pripadamo, od 2021. godine traje poticajni, obnoviteljski proces – Sinoda o sinodalnosti, sa središnjim, sabirnim temama: zajedništvo, poslanje i sudjelovanje, koji bi vrhunac trebao imati na 2. zasjedanju XVI. opće skupštine Biskupske sinode u listopadu 2024. U proces su se na pozivni poticaj pape Franje različito uključili vjernici i crkvene zajednice diljem svijeta, naglasio je propovjednik, „s jednom mišlju vodiljom: ‘Kako se danas, i to na svim razinama, od mjesne do sveopće, ostvaruje zajednički hod koji Crkvi omogućuje naviještati Evanđelje u skladu s poslanjem koje joj je povjereno? Na koje nas to korake Duh Sveti poziva?’ i u tome možemo prepoznati obnovu vjernosti izvornom poslanju koje je Krist dao svojim učenicima, da ‘pođu po svem svijetu’, da mu ‘budu svjedoci do na kraj svijeta’, da se svima navijesti radost i utjeha spasenja u Sinu Božjemu, u Njegovu djelu otkupljenja, u čudesnim djelima Božje ljubavi koja uvijek iznova podsjećaju i upućuju na Savez zajedništva Boga i čovjeka.“
Nadalje ukazao je na opasnost „ustajalosti“ kršćanske vjere. „I mi, u krilu kršćanske povijesti, primjećujemo kako naša vjernost Savezu u Isusu Kristu zna ohladnjeti, pa Njegova riječ kao da se odbija od neke tvrde, gotovo neprobojne litice. Zna se toliko toga nataložiti, nadošlo izvana ili iznutra, što nas prepušta našoj zatvorenosti, a ‘novost života’ u Kristu – temeljna poruka naše vjere, kao da ostaje negdje sa strane, lijepa riječ, spomen hvalevrijednoga puta koji ipak ostaje izvan našeg stvarnoga života. Opasnost je to kad’ se kršćanska vjera pretvori u puku uobičajenost, kada jednostavno postane ‘običnost’ koja je tu i s njom računamo, bez problema ju ugradimo u običaje i u našu civilizacijsku, kulturološku, nacionalnu, zavičajnu ili obiteljsku baštinu. Takav pristup kršćansku vjeru brzo pretvara u neki puki, beživotni ritualizam. I zato mu treba proročki glas, iskustvo i svjedočanstvo koje zna probuditi onaj zdravi, uvijek potreban ‘nemir’, koji uznemiri ustajalost, pa i osjećaj izgubljenosti i bespomoćnosti. A proročki glas ne bismo trebali razumjeti kao nešto što pripada davnoj starozavjetnoj povijesti, već se (samo) trebamo sjetiti da smo svi kršteni i u tu službu, te smo krštenjem postali dionici Krista – kralja, svećenika i proroka. I svako osobno svjedočanstvo vjere, ugrađuje se u jedinstveni Savez spasenja u Kristu. Bez njega ne može biti plodan, ako je bez Njega, osušit će se i otpasti“, razložio je mons. Ivan Ćurić.
Čudotvorna medaljica nije amajlija, ona potiče suradnju u Božjim djelima
„U ozračju sadašnjega sinodskog hoda cijele Crkve, doživljavam osobito svjedočanstvo kojeg se danas spominjemo, dok promatramo sv. Katarinu Laboure, kad’ je, tada kao mlada novakinja, jednoga poslijepodneva doživjela iskustvo ukazanja Blažene Djevice, upravo na današnji dan 27. studenoga 1830. godine. Njezino je iskustvo sasvim osobno, svjedoči o njezinu jedinstvenom, izvanrednom doživljaju, čiju snagu ne prepoznajemo tek u posebnosti tog događaja iz života sv. Katarine, već mu značenje otkrivamo u svjetlu spasenja koje nam je Bog darovao u Savezu s Kristom, kad se utjelovio, rođen od Djevice Marije. Zato nas svjedočanstvo sv. Katarine Laboure i male ‘čudotvorne medaljice’ upućuju na istinu središnjih otajstava naše kršćanske vjere; nisu samodovoljni, nisu nova objava, niti je čudotvorna medaljica neka ‘amajlija’, koja sama po sebi ima neku moć i obećaje nam zaštitu. Ne, nego su nam sv. Katarina i znak čudotvorne medaljice podsjetnik i poziv da obnovljenom spremnošću proničemo u istinu spasenja koja nas povezuje s Djevicom Marijom – s njezinim životom i njezinom ulogom u djelu spasenja! Tako i nas potiče da budemo suradnici Božjih djela.“
Potaknut navještajem Evanđelja po Ivanu (Iv 2,1-11) o Isusovom prvom znamenju, propovjednik je pojasnio kako „prizor svadbe u Kani Galilejskoj snažno ističe Marijanu ulogu – njezina pozornost i budnost kojom zapaža sasvim konkretne životne prilike, uočava zabrinutost mladenaca zbog vina, ne ostaje pasivno promatrati“, a „Isus, u dijalogu s Majkom, sve usmjerava prema onom jedinstvenom, Njegovu ‘času’, kad će se potpuno objaviti kolika je Božja ljubav, prepuna sućuti, milosrđa i oproštenja“. „To je svjetlo našem sadašnjem životu, svaki je njegov dio povezan s Gospodinom, sva naša životna snaga i radost, tjeskobe i žalosti, sve naše patnje i križevi. Zato ne skidamo oka s Marijina primjera, koja nas, kao i poslužitelje na svadbi u Kani, uvijek upućuje Kristu: ‘Što god vam rekne, učinite!’ Da uvijek s jasnoćom prihvaćamo: Čudesno djelo uvijek je Kristovo, Božje djelo. No, On se želi osloniti na ljudsku suradnju, služba ‘poslužitelja’ nas uključuje u Božja djela, i tako nas, više od bilo čega drugoga, čini sličnima svome Učitelju i Gospodinu, koji ‘nije došao da bude služen, nego da služi’ (Mk 10, 45)“.
„Molimo da vaše služenje nadalje bude vrijedan znak“
Zaključujući homiliju mons. Ćurić je poručio: „Drage Marijine sestre! To je nadahnuće vaše proročke redovničke karizme koja vas vodi do bolesnika, osobito onih siromašnih i napuštenih. Dok vam u ovom blagdanskom slavlju od srca izražavamo svoje čestitke, i prenosim čestitke đakovačko-osječkog nadbiskupa Đure Hranića i nadbiskupa u miru Marina, još usrdnije za vas molimo: da vaše služenje u zajedništvu cijele Crkve i nadalje bude vrijedan znak – da je poslanje Crkve plodno i djelotvorno; da svima navješćujemo čudesnu Božju ljubav te s BDM svima nosimo Spasitelja, poput Njega – bliski patnicima, i sami svjedočeći djelima ljubavi i milosrđa kako čvrsto vjerujmo da je u svakom vremenu, najradosniji, uvijek plodan i blagoslovljen poziv – slijediti Gospodinove stope.“
Naposljetku mise provincijalna poglavarica s. Samuela zahvalila je svim sudjelovateljima u devetnici i slavlju svetkovine, napose zboru, vjernicima te sestrama milosrdnicama i Naše Gospe, a posebno predvoditelju slavlja biskupu Ivanu Ćuriću darujući „Čudotvornu medalju“ izrađenu u drvetu.
Uoči blagdanskog slavlja župnik Tomislav Benaković, na čijem je području u susjedstvu družbin samostan, molio je klečeći s redovnicama u samostanskoj kapeli, s Presvetim blagoslovio Marijine sestre i čestitao svetkovinu.
Ove godine navršeno je 145 godina od utemeljenja zajednice Bolničkih sestara (1878.) iz koje nastaje (1926.) Družba Marijinih sestara čudotvorne medaljice, čija je utemeljiteljica Marija Josipa s. Leopoldina Brandis (1815.-1990.) koja zajednicu stavlja pod zaštitu Bezgrešne od Čudotvorne medaljice. Povijest čudotvorne medaljice vezana je uz ukazanje BDM sestri milosrdnici Reda sv. Vinka Paulskog Katarini Laboure (1806.-1876.) te su po njenim viđenjima 1832. godine i Gospinoj poruci načinjene prve medaljice. Sv. Katarina Laboure proglašena je blaženom prije 90 godina, a svetom 1947. Duhovna i materijalna ostavština redovnica živi u Družbi ovih sestara kroz širenje apostolata Čudotvorne medaljice u čašćenju BDM vjerničkog puka, osobito u osječkom sjedištu hrvatske Provincije u samostanskoj kapelici gdje sestre organiziraju mjesečne duhovne obnove, uz zaziv „O Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo!“ s gostujućim propovjednicima, te u zajedništvu sa štovateljima Gospine medaljice hodočaste u marijanska svetišta. Nevenka Špoljarić
