ĐAKOVO (TU) – Prva sjednica drugog saziva Nadbiskupskog pastoralnog vijeća održana je u petak, 24. siječnja 2020. u Nadbiskupskom dom u Đakovu pod predsjedanjem đakovačko-osječkog nadbiskupa Đure Hranića, a sjednicu je moderirao pomoćni biskup Ivan Ćurić. Nadbiskup Đuro srdačno je pozdravio sve članove vijeća, napose nove koji sada po prvi puta sudjeluju u radu. Pojasnio je kako je sazivom obuhvaćena cijela Nadbiskupija, s ciljem da se tijekom rada čuje glas iz svih njezinih dijelova. Podsjetio je da je Nadbiskupsko pastoralno vijeće savjetodavno tijelo koje daje opće smjernice, a one se potom dalje razrađuju i promišljaju. Članovi vijeća potom su se predstavili te su istaknuli svoja područja djelovanja. Uslijedila su dva izlaganja: „Stanje pastorala braka i obitelji u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji vlč. dr. Stanislava Šote te „Perspektive pastorala braka i obitelji u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji“ mr. Pavla Mikulčića.
Uvodeći u temu dr. Šota rekao je kako je aktualnost braka i obitelji utemeljena na osnovnoj postavci – obitelj je nositeljica života. Pojasnio je da je danas prisutan fragmentarni pastoral, koncentriran na sebe, koji ne uspijeva prikladno odgovoriti na promijenjene društveno-kulturne izazove, pa se promjena prvotno treba dogoditi na mentalnoj razini, a to znači nužno stvarati integralni oblik pastorala u duhu sinodalnosti. Razložio je da percepciju integralnog sinodalnog obiteljskog pastorala možemo najlakše shvatiti promatrajući narav obitelji. „Obitelj čine dijete, otac, majka, brat, sestra, djed, baka. Osoba u obitelji nije autonomna individua, nego individua u zajedništvu. U tom kontekstu, papa veli da Crkva mora biti „obitelj obitelji“. 
Stoga je zadaća obiteljskog pastorala izgrađivati Crkvu počevši od bračnoga i obiteljskoga zajedništva, a ne nerijetko prisutne pastoralne izolacije, koju dodatno hrani prisutni postmodernizam obilježen individualizmom i selfie kulturom. Za razvijanje obiteljskog integralnog pastorala treba ujediniti obiteljski pastoral i kršćansku inicijaciju. Obitelj se ne bi smjela dekonstruirati u smislu da zaboravi svoje konkretno mjesto u iskustvu muža i žene te zauzetosti za zajedničko dobro. Inače obiteljski pastoral ostaje apstraktan bez sposobnosti urezati se u konkretni život. Poseban izazov danas je obnova ne struktura, već obnova crkvenog izgaranja i žara u izvornomu poslanju“, rekao je dr. Šota i pobrojao sve ponuđene sadržaje koji se u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji organiziraju na nadbiskupijskoj, dekanatskoj i župnoj razini na području pastorala braka i obitelji.
U svom izlaganju mr. Mikulčić oslonio se na postsinodalnu apostolsku pobudnicu pape Franje Amoris laetitia – Radost ljubavi te Dokumente Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske. Mr. Mikulčić istaknuo je da pastoralni djelatnici moraju ostati vjerni evanđelju i učenju Crkve, ali ne samo na teorijskoj razini već djelovanje mora biti misionarsko. Manje se treba usredotočiti na puku organizaciju aktivnosti koja često postaje aktivizmom te skinuti s pastorala braka i obitelji breme pretvaranja u nekakvu tvornicu tečajeva, već je taj pastoral potrebno više usmjeriti ka izlasku među ljude, u konkretnu obitelj i društvo. Uputio je na potrebu snažnijeg zauzimanja stručnih vjernika laika, kao i cjelovitiju formaciju svećenika. Između ostaloga, posebno se osvrnuo na posliježenidbeni pastoral – podsjećajući na poticaje Sinode koja usmjerava na ostvarivanje redovite ponude župnih susreta za bračne parove, kateheza za roditelje prvopričesnika i krizmanika, kao i okupljanje ostalih roditelja koji su spremni sastajati se, zajedno moliti, dijalogizirati i na takav način ostvariti bolju suradnju i evangelizaciju.
Promišljajući o perspektivama, predavač je razložio inicijativu, razloge i mnogobrojne prednosti osnivanja katoličkih vrtića, osnovnih i srednjih škola, a potom rekao: „Svjesni činjenice da se pastoral nikada ne usredotočuje samo na jednu skupinu ljudi, nego je usmjeren na ljude u svim životnim fazama, pa tako i na posljednju fazu života – starost, ne smijemo zaboraviti na brak u starosti jer starost, a posebno ako je praćena bolešću, nemoći, udovištvom, može predstavljati poseban izazov. To što smo stara nacija nije najradosnija stvarnost, ali je činjenica koju treba prihvatiti i poraditi na tome u perspektivi rada s obiteljima.“ Podsjetio je na br. 89 sinodskih dokumenata: Đakovačko-osječka nadbiskupija podupire i promiče (…) osnivanje hospicija za umiruće te novih ustanova za prihvat starijih i nemoćnih osoba, istaknuo potrebu osnivanja domova za stare i nemoćne te hospicija pod okriljem Crkve, ali i hospicija za umiruću djecu, koji u Hrvatskoj ne postoji.
Sjednica je nastavljena prijedlozima i raspravom svih članova NPV-a tijekom koje je spomenuto djelovanje i inicijative Bračnog i obiteljskog savjetovališta, Hrvatske zajednice bračnih susreta, župnih obiteljskih skupina te su iznesena različita iskustva i promišljanja članova usmjerena ka dijaloškom pastoralu u digitalnom prostoru, problematici nedostatka vremena te posljedično tome i neodazivanju bračnih parova na različite za njih osmišljene inicijative, a predloženo je i da se češće, ne samo o Nedjelji bračnih jubileja, tema braka i obitelji istakne tijekom nedjeljnih misnih slavlja. M. Kuveždanin
