ZAGREB (IKA/TU) – Sintezu jedanaestog pastoralno-katehetskog kolokvija za svećenike i zahvalnu riječ predsjednika Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju đakovačko-osječkog nadbiskupa Đure Hranića koje je izrekao u srijedu 6. ožujka 2024. na završetku kolokvija u Nadbiskupijskome pastoralno institutu u Zagrebu objavljujemo u cijelosti.
Oče biskupe, draga braćo svećenici, sestre redovnice, cijenjeni vjeroučitelji, poštovane dame i gospodo!
„Crkva je obitelj u kojoj svatko ima svoje mjesto“, prve su riječi Jedanaestoga pastoralno – katehetskog kolokvija za svećenike, izrečene u pozdravnim mislima predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, mons. Dražena Kutleše, nadbiskupa zagrebačkog. Da je tomu doista tako, potvrđeno nam je u više puta ponavljanoj istini: mi – ne oni! Ili možda drugim riječima: Ja jesam, jer mi jesmo!
Upravo održani Kolokvij, kako nas je podsjetio predsjednik Vijeća za laike, nadbiskup Mate Uzinić, druga je postaja na trogodišnjem putu Hrvatske biskupske konferencije, koja je svoj prvi susret na ovu temu imala prošle godine u Topuskom, na Nacionalnim studijskim danima. Je li Kolokvij ispunio njegova, ali i naša izrečena očekivanja, možda je u ovom trenutku teško reći. No, dopustite mi na kraju Kolokvija izreći nekoliko temeljnih misli, uokvirenih u ovu sintezu. Prve tri točke Sinteze se odnose na teologiju invaliditeta, koja nam je stavljena na srce u predavanju dr. Martine Vuk Grgić.
- Čovjek je stvoren na sliku Božju! Upravo po tom, što je čovjek stvoren na sliku Božju, on je bezuvjetno voljen i prihvaćen od Boga kao stvorenje. To je jedina istina kršćanske vjere! Ipak, jer je samo stvorenje, čovjek je i odijeljen od Boga! Ta se odijeljenost očituje u iskustvu ljudske ograničenosti, njegove konačnosti te ranjivosti njegova života. Čovjek tako ne može biti mišljen bez invalidnosti. Ili, riječima biskupa Roka Glasnovića, na sinoćnjem euharistijskom slavlju: „svi smo mi invalidi (…) svi smo mi krhki ljudi“. Čovjek, dakle, ne može biti i postojati bez invalidnosti!
- Krist je potrebit među potrebitima (invalid među invalidima). Ako je istina ono što je rekla s. Veronica Amata da „kad je netko u obitelji invalid onda je čitava obitelj invalid“, misli nas vode ka spoznaji da je jedno od obilježja Kristova života njegova invalidnost. Zašto? Zato što njegovu obitelj sačinjavaju slijepi, hromi, bolesni, siromašni, oni u potrebi. Time se očituje ne samo to da je slabost, nemoć, sumnja, iznevjerenost, poraženost… sastavni, konstitutivni dio života čovjeka, nego je to i sastavni dio identiteta Isusa Krista. Njegova je nemoć, u konačnici, prikovana na križ.
- Bog i čovjek su, po Kristu, upućeni u ljubavi jedan na drugoga. U prispodobi o milosrdnom Samaritancu, kao i u mnogim drugima, Bog po svome objavljenom Sinu, Isusu Kristu, ostaje zauvijek blizak čovjeku. Te priče o susretima ranjenih i onih koji su spremni pomoći, nisu tek književni opis izmišljenog događaja. To su slike svjedočanstva trajne blizine Krista u životu čovjeka. U toj perikopi, kako smo čuli, postoje dva navjestitelja Krista: jedan je u liku Samaritanca koji pomaže, a drugi je u liku ranjenoga, koji pruža priliku Samaritancu da pokaže svoje milosrđe. I njegova patnja ima smisao. Kad ne bi bilo tako, ne bi nam Željkica Šemper jučer otkrila duboku tajnu riječima: „Ja sam invalid! Zašto? Možda zbog toga što sam danas trebala biti tu?“. Nitko od nas, dakle, nije izuzet od Kristova naloga: „Idi pa i ti čini tako“!
To je ono oslobađajuće u kršćanstvu, koje se temelji u nadi pobjede, nadvladavanja svake ograničenosti, čak i smrti. Mi ne možemo vjerovati, premda živimo u društvu koje radi na stvaranju „savršenog čovjeka“, u eliminaciju ljudske ograničenosti, ali smijemo vjerovati u njezino obrazloženje, koje vodi čovjeka do oslobođenja od svake ograničenosti, osjećaja manje vrijednosti i bespomoćnosti! Kao kršćani, to činimo iz perspektive duboke vjere u Kristovo i naše uskrsnuće!
Na temelju ovih razmišljanja, potvrđenih svjedočanstvima predavača i sudionika okruglih stolova, smijemo izdvojiti, premda ne sustavno i u cijelosti obrađeno, nekoliko osnovnih smjernica za život Crkve s osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima.
- Djelovati s njima za njih. Svi smo mi pozvani, jer smo obitelj, djelovati zajedno. U tom smislu činiti nešto za osobe s invaliditetom bez njih – nije dopušteno! Njihov problem nije njihov, jer „oni“ ne postoje. Postojimo samo „mi“. Ako bismo uporno činili nešto za njih, potvrđuje to s. Veronica, „oni nikada ne će biti protagonisti vlastita života“. Učimo, dakle, djelovati s njima za njih!
- Raskidati barijere srca. Možda nije tako teško razbiti barijere od građevinskoga materijala, koje priječe kvalitetan život i uključivanje osoba s invaliditetom u Crkvu i društvo. Ali je sigurno puno teže raskinuti barijere srca, zatomiti predrasude, koje započinju već prvom rečenicom: „Što će biti od ovoga djeteta?“ Poučeni smo na ovom Kolokviju, i na tome smo svi zahvalni, da je prvi korak u razbijanju barijera srca i predrasuda: ne gledati drugoga samo kroz dijagnozu! Za to će nam trebati više „pozornosti pune ljubavi“, kako je to rekao nadbiskup Kutleša; trebat ćemo se učiti poniznosti početnih koraka, koja će nam omogućiti da naučimo primati od njih, barem onoliko koliko im želimo darivati! Promjena stereotipa milosrđa, prema riječima prof. Vuk Grgić, hitna je i nužna u tom smislu.
- Ili svi ili nitko. Premda se danas, kako je napomenula s. Zdravka Leutar, daleko više prakticira socijalni model djelovanja i rada s osobama s invaliditetom, (a što uključuje shvaćanje invaliditeta kao stanja, a ne bolesti), kultura uključivanja, inkluzije, još uvijek nije u potpunosti zaživjela. To je, rečeno je na Kolokviju, vrlo rizično i za djelovanje u župnoj zajednici, koja bi – radi apstraktnih ideja i nedostatno konkretizirane vjere – mogla stvoriti barijere, koje će osobe s invaliditetom ostaviti same pred vratima crkve, kako je posvjedočila s. Zdravka. To je, međutim, samo vanjski znak nečega dubljeg, čiju težinu otkrivamo u riječima Željkice Šemper:
„Ti znaš od križa i strmoga puta ostavljenost je teža“.
Mnogo je toga još pred nama da, prema riječima don Marca, prepoznamo prisutnost osoba s invaliditetom kao proročanstvo Crkve. One Crkve, za koju je djevojčica s down sindromom u video isječku rekla: „Crkva je ljepota u mom životu“. A ono od čega Crkva živi, što je njezin izvor i cilj postojanja, jest upravo liturgija.
- Liturgija je mjesto istine. Nigdje se možda tako lako ne može prijeći prag inkluzije, uključenosti, da bi se ostvarilo iskustvo pripadnosti, kao što je liturgija. Ona je mjesto, kako smo čuli, u kojemu se sve vidi! Pozvani smo, najprije kao svećenici, u tim prostorima njegovati osjećaj gostoljubivosti i dobrodošlice; oblikovati prostore na način da ih osobe s invaliditetom mogu doživjeti kao vlastiti dom; živjeti ritam, odnosno ritualnost koja bi bila primjenjiva osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima; konačno, umjesto da otvorimo prozore samo verbalizaciji u liturgiji, valja nam domišljati kako otvarati „vrata pet osjetila“, koja su i više od osjetila – ona su teološka mjesta iskustva Boga. Ohrabrujem vas, pođite tim putom! Zajedno s njima za njih!
- Umreženost kao temelj uspjeha. Doista je činjenica, na temelju svega što smo imali prilike iskusiti jučer i danas na Kolokviju, da nam mnogo toga nedostaje u razvoju pastorala osoba s invaliditetom, ali i organiziranih tečajeva koji bi nam pomogli upoznati stručne smjernice ovoga područja djelovanja. Ipak, ako se i odlučimo za taj korak, ne bismo krenuli od početka. Naime, toliko je naših vjeroučitelja, od kojih je nekolicina ova dva dana među nama, i među kojima je sudionik Okruglog stola bio i gospodin Ivica Suvalj, a koji se redovito okupljaju na katehetskim školama, kao dijelu njihove trajne izobrazbe. Uz to, mnogi su od njih prošli cjeloživotni smjer na Edukacijsko – rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu. Oslonimo se na njih. Toliko je udruga, od kojih je samo nekolicina prezentirala ovih dana svoj rad, koje svesrdno daruju sve svoje vrijeme i snage u radu s osobama s invaliditetom. Možda je umreženost, o kojoj se govorilo ova dva dana, a koja je, kako smo danas uočili, u nekim nad/biskupijama već i zaživjela, put kojim bismo trebali krenuti. Nije nemoguće da jednoga dana, poput gospodina Mihovila Španje, čiji životni i sportski uspjesi zaslužuju divljenje, i mi na tom putu postanemo prvaci! Samo ne smijemo odustajati! Onako kako to nije učinila Marija Kotarski, Vojin Perić, Antea Katić.
Svima vama, zajedno s fra Ivanom Lotarom, vlč. Alojzijom Kovačekom, kao i gospodinom Blaženkom Tikvićem iz Mostara, zahvaljujem na nadahnutim životnim pričama, na svjedočanstvu vjere u najtežim životnim okolnostima, na primjeru koji valja slijediti! Gospođi Tanji Maleš, moderatorici posljednjega dijela našeg Kolokvija, novinarki i urednici HKR-a, najiskrenije zahvaljujem na sudjelovanju u Kolokviju!
Dragi sudionici jedanaestoga pastoralnog – katehetskog kolokvija za svećenike!
Crkva je obitelj, u kojoj svatko ima svoje mjesto. Izražavam na kraju Kolokvija radost, jer mi se čini da smo, upravo poput obitelji, živjeli, objedovali, molili, razgovarali ova dva dana. Da smo se tako mogli osjećati, treba izraziti veliku zahvalu ravnatelju Nadbiskupijskog pastoralnog instituta, mr. Ivanu Lukiću i svim njegovim djelatnicima! Uz njih, i njihovom prvom susjedu, odnosno sustanaru, preč. gosp. Željku Faltaku, rektoru Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa, zajedno s njegovim poglavarima i bogoslovima!
Riječi zahvale izražavam svim predsjednicima vijeća HBK, koji su sudjelovali u organizaciji ovog Kolokvija. Kako su oni bili spomenuti više puta na Kolokviju, red je da pojedinačno zahvalim onima, koji su u organizaciju ovoga Kolokvija ipak uložili najviše snage i truda: gospođi Aniti Vranić, tajnici Nacionalnog katehetskog ureda; gospođi Mariji Žebec, tajnici Ureda za laike; gosp. Petru Krešimiru Hodžiću, voditelju Ureda za život i obitelj.
Vama, sudionicima ovoga Kolokvija, hvala na vašoj otvorenosti, pozornosti te spremnosti sve ovo što ste doživjeli, preporučiti dalje kolegama na dekanatskim razinama.