ZAGREB (IKA/TU) – Na prvome danu simpozija „Promicanje i oživotvorenje socijalnog nauka Crkve u Hrvatskoj“ koji se održava u prigodi 25. obljetnice Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije, u Nadbiskupijskom pastoralnom institutu u Zagrebu u četvrtak 23. studenoga predavanja su održali izv. prof. dr. sc. Silvija Migles i izv. prof. dr. sc. Martina s. Ana Begić s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te prof. dr. sc. Vladimir Dugalić s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu, dr. sc. Igor Jakobfi s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu, prof. dr. Gordan Črpić i doc. dr. Marijana Kompes s Hrvatskog katoličkog sveučilišta i dr. sc. Darko Rapić.
Socijalni nauk Crkve u teološkoj formaciji prema Veritatis gaudium
Prvo izlaganje održala je izv. prof. dr. Migles o temi „Socijalni nauk Crkve u teološkoj formaciji prema Veritatis gaudium“. U predavanju je govorila o važnosti koju socijalni nauk Katoličke Crkve ima za teološku formaciju i što o tome govore ključni dokumenti crkvenog učiteljstva o odgoju i obrazovanju. Kada je riječ o crkvenom odgoju i obrazovanju, nezamjenjivo mjesto imaju crkveni studiji čija je glavna zadaća teološka formacija, a središnji dokument je Apostolska konstitucija o crkvenim sveučilištima i fakultetima Veritatis gaudium – Radost istine, istaknula je.
Radi se, pojasnila je, o obvezujućem i mjerodavnom dokumentu koji je papa Franjo potpisao u Rimu 8. prosinca 2017. Bogata baština socijalnog nauka i pojedini socijalni dokumenti, sve od socijalne enciklike Populorum progressio Pavla VI. do socijalne enciklike Laudato si’ pape Franje, ukazuje na veliku zadaću crkvenih studija koji bi – poznavanjem socijalnog nauka – trebali stvarati puteve i procese za izgradnju nove, bolje kulture, podsjetila je prof. Migles.
Spomenula je i smjernice koje papa Franjo donosi u apostolskoj konstituciji Veritatis gaudium, i koje svoj glavni sadržaj pronalaze u četiri temeljna kriterija za obnovu crkvenih studija i njihovog doprinosa misionarskoj Crkvi „koja izlazi“. Istaknula je četiri kriterija: kontemplacija i duhovno, intelektualno i egzistencijalno uvođenje u srce kerygme, dijalog na čitavom području, mudro i kreativno provođenje interdisciplinarnosti i transdisciplinarnosti te hitna potreba ‘umrežavanja’ među različitim ustanovama.
„Ta četiri kriterija imaju obvezujući karakter i odnose se na sve crkvene fakultete, tako i na teološki fakultet; svoje obrazloženje tih kriterija daje i socijalni nauk Crkve koji se pod socijalno-etičkim vidom bavi različitim socijalnim i društvenim temama i time otvara svjetovne teme za katoličku teologiju u cjelini. Stoga se na socijalni nauk Crkve ne može gledati kao nešto marginalno, već je socijalni nauk Crkve u samom srcu evangelizacije“, dodala je predavačica.
„Nije sporno da socijalni nauk Crkve osnažuje teologiju i važno je da postoji na teološkim fakultetima. Problem je više pitanje interesa za njegovim postojanjem i zanimanja za svu njegovu složenost, uključujući i njegovu povezanost s crkvenom tradicijom kojoj pripada, interes za njegovim ispravnim vrednovanjem, jer nije sve što se stavlja pod nazivnik socijalnog nauka Crkve i socijalni nauk Crkve“, zaključila je izv. prof. dr. Silvija Migles.
Socijalni nauk Crkve kao nadahnuće (kršćanskom) oblikovanju savjesti
Zatim su zajedničko izlaganje o temi „Socijalni nauk Crkve kao nadahnuće (kršćanskom) oblikovanju savjesti“ održali su prof. dr. sc. Vladimir Dugalić i izv. prof. dr. sc. Martina s. Ana Begić. Prof. dr. Dugalić naglasio je da „dosadašnja istraživanja pokazuju kako često odgajamo da netko bude dobar čovjek, koji vrši zapovijedi i čini dobro, ali u svojoj nutrini ostaje zarobljen u određenoj individualnosti, čak i svojevrsnoj sebičnosti. Možemo činiti dobro iz raznih motiva. Uočavamo, također, određenu pasivnost kada je riječ o društvenom angažmanu. I tu se očituje kako odgoj za istinsku savjest mora biti prožet socijalnim naukom Crkve. On je ljubav u istini u društveno-socijalnim pitanjima“, naglasio je prof. dr. Dugalić.
Dodao je da „socijalni nauk Crkve pomaže u oblikovanju savjesti na sliku Božju i u oživotvorenju ljubavi prema Bogu i bližnjem. Papa Franjo poziva na univerzalno bratstvo, a načela socijalnog nauka Crkve na zauzimanje u ostvarivanju općeg dobra, promicanje duha solidarnosti, uzajamnosti, supsidijarnosti, preferencijalne opcije za siromašne, a napose na poštivanje dostojanstva ljudske osobe“.
„Socijalni nauk Crkve nije ideološki ili pragmatični sustav usmjeren definiranju i uspostavi gospodarskih, političkih i društvenih odnosa, nego brižljivo izrađena formulacija rezultata pomnog razmišljanja o složenoj zbilji ljudske egzistencije u društvu i na međunarodnoj razini, i to u svjetlu vjere i crkvene predaje. Na tragu svega navedenoga zanimljivo je promišljati o implementaciji socijalnog nauka Crkve u nova područja koja pred nas stavlja rapidan razvoj tehnologije“, upozorila je, između ostaloga, izv. prof. dr. Begić, posebno spomenuvši ChatGPT i Franjinu ekonomiju.
Oživotvorenje socijalnog nauka Crkve u vjeronaučnoj nastavi
Podatke o zastupljenosti socijalnog nauka Crkve u vjeronaučnoj nastavi iznio je dr. sc. Igor Jakobfi s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu u predavanju pod nazivom „Oživotvorenje socijalnog nauka Crkve u vjeronaučnoj nastavi”. U suradnji s magistrom teologije Brigitom Kukuruzović, proučili su vjeronaučne udžbenike za osnovnu i srednju školu.
Među ostalim ispitivali su prisutnost tema „život pod socijalnim vidom (crkvenom/društvenom)”; „zalaganje za izgradnju zajedništva”; „temeljne vrijednosti socijalnog života”; „načela socijalnog nauka Crkve”; „socijalni dokumenti” te „socijalni nauk Crkve“ (pojam).
„U okviru nastave vjeronauka se poučava društveni, a ne socijalni nauk. Zašto? Zato što jedine lekcije, ako ih gdje ima, govore o načelima ili ako se igdje spominje pojam socijalni nauk, to je u okviru društveno-političkog, gospodarskog života”, poručio je dr. Jakobfi.
Dr. Jakopfi iznio je i neke potencijalne prijedloge za primjenu socijalnog nauka Crkve u vjeronaučnoj nastavi, navodeći među ostalim mogućnosti permanentne edukacije vjeroučitelja te uključivanje takvih tema i na Vjeronaučnoj olimpijadi.
„Dok se ovaj dio ne dogodi, a to je da se dođe do dijaloga, do prisnije suradnje između nacionalnih i mjesno-crkvenih katehetskih ureda i mjesno-crkvenih ureda za socijalni nauk Crkve, centra za socijalni nauk Crkve, kao nosećih institucija koje se bave vjeronaukom, odnosno socijalnim naukom, neće biti pomaka. I dok se tu ne vidi treba li socijalnog nauka u vjeronaučnim udžbenicima ili ne, u budućnosti neće biti pomaka”, kazao je dr. Jakobfi.
Povezanost socijalnog nauka Crkve i sociologije
U nastavku su se prof. dr. Gordan Črpić i doc. dr. Marijana Kompes s Hrvatskog katoličkog sveučilišta osvrnuli na povezanost socijalnog nauka Crkve i sociologije.
Nudeći povijesni presjek nastanka tih dviju disciplina, prof. dr. Črpić i dr. Kompes zaključili su kako je „socijalni nauk Crkve pozvan dati odgovor na pitanje ‘tko je Bog u kontekstu društvenosti?’ A sociologija je pozvana dati odgovor na pitanje ‘tko je čovjek’”, te koja je njezina „početna antropologija”. Pitanje „tko je Bog” smatraju ključnim za socijalni nauk Crkve, jer o odgovoru ovisi „kako prosuđujemo društvenu stvarnost i kako konstituiramo vlastito društveno djelovanje koje se ugrađuje u društvene strukture u kojima djelujemo”.
Nadalje, doc. dr. Kompes je upitala: „tko je Bog u društvenom kontekstu hrvatskog društva? Bog privatne pobožnosti i pobožne subjektivnosti ili egzistencijalni temelj čovjeka koji je društveno odgovorno biće u materijalnom, duhovnom i duševnom integralnom vidu?” Interdisciplinarna sa sociologijom u vidu toga pitanja, od velikog je značaja, zaključuju.
Poticajima i primjeni socijalnog nauka Crkve u suvremenoj migracijskoj krizi
Dr. sc. Darko Rapić govorio je o poticajima i primjeni socijalnog nauka Crkve u suvremenoj migracijskoj krizi.
„U suvremenom svijetu postoje zanimanja za mnoge društveno-političke teme i rijetko koja – poput migracija – značajno privuče zanimanje Crkve i politike istovremeno. Sekularne države su od Drugog svjetskog rata naovamo bile prisiljene uhvatiti se u koštac s migracijskim problemima i izazovima. Europa se u posljednjih desetak godina suočava s novim migracijskim valovima što produbljuje ovu tematiku i postavlja neka nova pitanja i izazove koja traže žuran odgovor”, kazao je dr. sc. Rapić.
U tom kontekstu, veliku ulogu ima i Katolička Crkva koja je oduvijek vodila brigu o čovjeku, o pojedincu i društvu u cjelini, a pritom je i sama pozvana produbiti vlastiti nauk i uočiti neistražene poglede na stvarnost i nastaviti crpiti bogatstvo Božje riječi povratkom na izvore, naglasio je.
„Kao najrelevantniji moralni orijentir u društvu, Katolička Crkva želi rasvijetliti put prema istinskim i pravim rješenjima u svrhu uspostavljanja boljeg i pravednijeg društva”, rekao je dr. Rapić.
Socijalni nauk Crkve ne pruža gotove recepte za probleme u svijetu, ali nudi načela za razmišljanje, kriterije za prosuđivanje i smjernice za djelovanje od kojih se polazi u promicanju cjelovitog i solidarnog humanizma, kazao je predavač.
Osnovno ljudsko pravo, podsjetio je dr. Rapić, pravo je na život svakog pojedinca. „Neprikosnoveno je, urođeno i priznaje se u gotovo svim državama na svijetu te u različitim međunarodnim konvencijama. “U ostvarivanju osnovnih ljudskih prava, značajnu ulogu ima država koja za to mora ostvariti uvjete i ponuditi mogućnosti” rekao je pa dodao kako bi se rečeno moglo proširiti kao: „Osnovno ljudsko pravo je živjeti u vlastitoj zemlji”.
Slijedom toga, migracija je osobni izbor svakog pojedinca, a na umu treba imati da političke nestabilnosti uzrokuju migracije, a koje potom uzrokuju nove političke nestabilnosti što stvara začarani krug iz kojeg je teško izaći, pojasnio je dr. sc. Rapić.
Prisjetio se poruke za Svjetski dan selilaca i izbjeglica 2016. koji o migrantima i izbjeglicama govori: „Oni su naši braća i sestre u potrazi za boljim životom, daleko od siromaštva, gladi, izrabljivanja i nepravedne raspodjele dobara našeg planeta koja bi svi trebali ravnopravno dijeliti”.
Također, djelovanje i stav Crkve ukorijenjeno je u teološkom konceptu „imago Dei” koji se očituje u doktrini kako je svaki čovjek stvoren na sliku Božju. Budući da u svakom čovjeku možemo vidjeti sliku Božju, pridošlice nisu samo problem koji treba riješiti, već naša braća i sestre koje treba prihvatiti, poštivati i ljubiti, kazao je pa dodao da pitanje migracija, nije samo pitanje prava na migraciju već ono pogađa temeljne vrednote na kojima počiva čovjekov identitet i dostojanstvo, ali i ostvarenje njegova ljudskog poslanja s Bogom i svijetom.
„Izbjeglice su često tjelesno i duhovno ranjeni, a Crkva i društvo pozvani su vratiti njihovo dostojanstvo, izliječiti njihove rane i oživjeti njihovu nadu. Nadasve, zadaća Crkve jest dovesti ih do spasenja čime ispunja svoju misionarsku zadaću”, zaključio je dr. sc. Rapić.
