OSIJEK (TU) – U pastoralnim prostorima pri Vikarijatu Osijek 17. travnja održana je posljednja, šesta korizmena tribina ciklusa „Teologija tijela“ na temu „Suvremeni grijesi kulta tjelesnosti“, o čemu je govorila prof. dr. Suzana Vuletić, prodekanica za znanost i studente KBF-a u Đakovu. Tribine je organizirao Institut za novu evangelizaciju „Sv. Ivan Pavao II.“ te je prisutne pozdravio i zahvalio na sudjelovanju predstojnik Instituta, dekan KBF-a u Đakovu mons. dr. Vladimir Dugalić.
Govoreći o teologiji tijela, papa Ivan Pavao II. upozoravao je na sve prisutniji trend opsesivne brižnosti, kojim postmoderna kultura pokušava proizvesti novi kult tjelesnosti, rekla je prof. dr. S. Vuletić uvodeći u predavanje te pojasnila: „Preokupacija apsolutističkim postizanjem fizičkog savršenstva transformira se u estetski zahtjev isključivo tjelesne, vizualne ljepote osobe čiji motivi brižnosti poprimaju svojevrsnu opsjednutost: fasciniranje dijetama, tjelesnim aktivnostima, pribjegavanjem estetskoj/plastičnoj kirurgiji i kultom tjelesne figure.“
Potom je razloženo kako takvo društveno poimanje koje preferira tijelo kao vrhunsku vrijednost i temelji dostojanstvo osobe isključivo na izvanjskim vrijednostima (vitkost, lijepa vanjština, mladolik izgled…) „ne obuhvaća duhovnu, internu, jedinost ljudske osobe i svodi ju redukcionistički samo na njenu fizičku dimenziju, pa nužno dolazi do tjelesnog potiskivanja duhovnog; opsesivne važnosti fizičke pojavnosti u suvremenom društvu = kult tjelesne idolatrije; razgolićenosti tijela i komercijalizacije tjelesnosti; rekonstrukcije tjelesnosti vlastitim samopreoblikovanjem; tjelesne torture modnim trendovima; distorzivnog odnosa prema tijelu poremećajima prehrane; tjelesno-zdravstvene opsesije“ te kako je definirala predavačica: „Čovjek i njegovo dostojanstvo postaju sve više instrumentalizirani, daleko od cjelovite slike tijela s njegovom svetošću, dostojanstvom i nutarnjim vrijednostima, koji se nalaze u čovjekovoj unutarnjoj naravi i u njegovoj metafizičkoj nadnaravi.“
U perspektivi kršćanske antropologije tijelo ima svoje urođeno dostojanstvo i svetost, i ne odražava samo vanjštinu već i nutrinu, kojom svijetu predstavljamo svoj specifičan, neponovljivi identitet. Njegova se vrijednost ne umanjuje fizičkim datostima naših tjelesnih „nedostataka“. Naša ne/prolazna ljepota nije samo u vanjštini već i u nutrini, koja ne podliježe brzom fizičkom propadanju i neumoljivim biološkim zakonitostima starenja, istaknula je S. Vuletić i zaključila: „Tijelo nije ni samo individualna materijalna pojavnost nego je i uzvišena stvarnost koja predstavlja „utjelovljenog“ Boga u nama samima. I zbog toga je nužno naglašavati rehabilitaciju svetosti tijela u dimenziji njegova eshatološkog otkupljenja. Iz tih razloga nije dopušteno omalovažavati tijelo, već ga se treba smatrati pobožanstvenjenim, jedinstvenim Božjim darom, koji trebamo cijeniti i uvažavati s punim dostojanstvom, jer je stvoreno od Boga, na sliku Božju, otkupljeno u Kristu i predviđeno za uskrsnuće.“ M. Kuveždanin
