Razgovor s ravnateljem Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije, dr. Dragom Tukara
Migrantska kriza Hrvatsku je pogodila prije šest mjeseci, a najviše prostore Đakovačko-osječke nadbiskupije. Za pomoć migrantima, uz Hrvatski Caritas, zadužen je bio Caritas Đakovačko-osječke nadbiskupije, stoga smo za razgovor zamolili ravnatelja tog Nadbiskupijskog caritasa, dr. Dragu Tukaru.
Ističući kako se nadao da se radi samo o valu ljudi koji su morali napustiti ratom pogođene krajeve na Bliskom istoku koji će brzo proći, Caritas je nastojao utrošiti što je više moguće ljudskih snaga i potencijala i staviti se na raspolaganje, rekao je ravnatelj, a zatim pojasnio: „No, kako su dani odmicali, uočili smo kako to nije pitanje ratom pogođenih područja, jednoga ili dva naroda, jedne nadbiskupije, nego pitanje više država, čitave Crkve, više kontinenata, pomalo i cijeloga svijeta“.
„S puno emocija, suza i ljudskog suosjećanja proživljavali smo muku izbjeglica, a u ovom trenutku kada je u Zimskom tranzitnom centru u Slavonskom Brodu nastupio privremeni smiraj, nastojimo razumski, intelektualno doskočiti problemima. Ova kriza pokazuje da su emocije dio života, da čovjek mora suosjećati, reagirati brzo kako bi nekoga nahranio, primio, okućio, ali s druge strane se pokazuje da čovjek mora stati, ne izgubiti emocije, već dobro promisliti što učiniti i na koji način najbolje i najkonkretnije pomoći da se riješi ova kriza. Koji puta emocije imaju kraći tijek svoga postojanja, dok ova situacija čovjeka, Caritas, i sve druge organizacije tjera na razmišljanje, dublje razmišljanje o rješavanju egzistencijalnog problema brojnih ljudi“, razložio je dr. Tukara izražavajući zabrinutost zbog onoga što mediji prenose o stanju u Grčkoj.
Na pitanje je li Caritas tijekom ovih proteklih 6 mjeseci uspješno odgovorio na migrantsku krizu ravnatelj Tukara rekao je kako se reagiralo odmah iako u početku nije bilo plana. „Caritas je reagirao na različite krizne situacije u ovom podneblju, pa smo uspjeli reagirati i na ovaj, nazovimo ga, projekt krize. Prije svega djelatnici i volonteri Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije fizički su bili prisutni od prvoga dana i svojom nazočnošću, dobrom voljom i spremnošću na suradnju uspješno su odgovorili i još uvijek odgovaraju na sve zahtjeve. S vremenom je projekt postajao sve kompleksniji, moralo se osluškivati što kažu i druge organizacije sa širim krugom djelovanja na području čitave Crkve i cijele Europe, pa smo gledali kako će oni reagirati i bili spremni ući u partnerske odnose“, opisuje ravnatelj pojašnjavajući da je Caritas stavio na raspolaganje sve što je posjedovao od materijalnih dobara, ljudi, ali s obzirom na omjer osoba koje su dolazile, a radilo se o tisućama, bilo je nemoguće samostalno odgovoriti. „Ono što se pokazalo doista dobro bila je dobra komunikacija sa svima koji su u tom trenutku priskočili pomoći. Bilo je važno samo dogovoriti tko što može. Caritas je prema svojim mogućnostima odgovorio, kako na privatnoj razini u smislu župa, župnika, određenih područja kamo su se migranti kretali, do onih službenih reakcija na razini Nadbiskupije, okružnica, uputa. Čitava nadbiskupija je reagirala prikupljanjem materijalnih dobara.“
Pitanje koje se nameće samo po sebi je što nas čeka u budućnosti, a dr. Tukara skeptično ističe kako ovaj smiraj u Zimskom tranzitnom centru može probuditi nadu da je kriza završila, da više neće biti potrebe za volonterima i tim „gradom“ u gradu Slavonskom Brodu. „Ali gledajući realno, promatrajući situaciju šire, na međunarodnoj razini, nameću se zaključci da će se centar popunjavati i da će vjerojatno opet biti aktualan. Kao što nismo znali kada će započeti migrantska kriza, tako je teško, zapravo nama nemoguće, reći kada će završiti. Iz nekih pokazatelja čini se kako ćemo možda morati biti na raspolaganju u još većem obujmu angažiranosti i mogu reći da smo spremni na dodatno djelovanje ako to situacija bude iziskivala“. Promišljajući što se moglo naučiti iz ove šestomjesečne situacije dr. Tukara je spomenuo kako nas je kriza probudila iz uljuljanosti u svakidašnji život te ponukala na razmišljanje koliko držimo do svoje kulture, religije, ritma života, svakodnevnih problema.
Mogli smo uvidjeti koliko smo se spremni staviti na raspolaganje, odreći svoje udobnosti, napraviti mjesta za bližnjega, potaknuo je na promišljanje dr. Tukara i nastavio: „Koliko smo svjesni dobara koje posjedujemo, bogatstva naše kulture, pa i blagostanja koje možda nije onakvo kakvoga želimo, ali imamo mir, i još uvijek mogućnost za milosrđe prema drugima.“ M. Kuveždanin
