Seminar za župne dopisnike: „Kako pisanje i slanje izvješća ne doživljavati kao posao nego širenje Radosne vijesti“

ĐAKOVO (TU) – Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije organizirao je u subotu, 28. listopada 2023. godine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu seminar za župne dopisnike i suradnike na temu „Kako pisanje i slanje izvješća ne doživljavati kao posao nego širenje Radosne vijesti“.

O temi seminara govorio je Branimir Stanić, glavni urednik i v. d. direktora Glasa Koncila, a izlaganje na temu „Iz života Crkve u radijskim i televizijskim minutama“ održala je Stela Sep, privremena rukovoditeljica HRT-ova centra u Osijeku.

Martina Kuveždanin, tajnica Tiskovnog ureda, zahvalila je župnim dopisnicima na dosadašnjoj uspješnoj suradnji te je predstavila i novu tajnicu Josipu Hrehorović te novoga predstojnika Tiskovnog ureda, kancelara Nadbiskupskog ordinarijata Darija Hrgu. U kratkom izlaganju kancelar je dao presjek rada Tiskovnog ureda, uputio je u vrste vijesti i dao praktične napomene o suradnji – ističući kako je važno da vijesti koje se šalju Tiskovnom uredu budu poslane što prije – ako je moguće istoga dana kada se događaj o kojemu se piše dogodio, „jer ako se vijest pošalje i objavi dan ili dva kasnije – više nije vijest nego obavijest“.

Predstavljajući Religijski program HRT-a te govoreći o zakonitostima radijskog i televizijskog novinarstva, S. Sep pojasnila je kako novinarstvo, osim što izvješćuje – ima i obrazovnu ulogu, a zapravo je radost i poziv jer „oplemenjuje živote ljudi koji vaše priče slušaju ili gledaju u svojim naslonjačima u intimi svoga doma“. Naglasila je kako su u radijskom i televizijskom novinarstvu najvažniji sugovornici – osobe s kojima se slušatelji ili gledatelji mogu identificirati te je dopisnicima savjetovala kako je uvijek potrebno pripremiti se za rad – odrediti koliko je tema zanimljiva, pronaći sugovornike, osmisliti pitanja, odrediti tijek razgovora i koncepciju priloga… Poučila je prisutne kako televizijski i radijski prilozi uvijek započinju s najzanimljivijim činjenicama kako bi se privukla pažnja gledatelja ili slušatelja, a sadržaj mora biti ispričan jednostavnim jezikom, bez nabrajanja te je potrebno izvući osjećaje sugovornika i poštovati njihovu volju da pred mikrofonom otkrivaju svoja razmišljanja.

Ističući kako je najsigurniji uzrok dugogodišnjeg volontiranja župnih dopisnika i ovoga okupljanja ljubav prema Crkvi, B. Stanić rekao je kako „je raditi u medijima Katoličke Crkve možda najzanimljivije područje novinarstva, zato što vijest iz Katoličke Crkve ili vijesti iz katoličke vjere istodobno imaju Radosnu vijest, ali imaju i napetost koju nosi crna kronika – a mi ćemo reći križ kroz koji prolazi Crkva u cjelini. Uvijek je tu napetost izvještavanja, no spasonosna poruka kroz naša izvješća može i neke ljude dirnuti… promijeniti živote“. Kako bi napetost izvještavanja bila što manja, predavač je dopisnicima predstavio „Dvanaest pravila za radosne izvjestitelje“ te je, uz brojne primjere, prisutne poučio – kako vijest nije kronologija događanja, a nije ni emisija „Pozdravi i čestitke“ te „ne živi o svemu izrečenomu na događaju“ već je potrebno svaku vijest prilagoditi mediju i publici, i ne komplicirati složene događaje. Potaknuo je prisutne da postanu „kulturni detektivi“ te pišu o umjetničkim vrijednostima u skrivenim riznicama župe, zatim o životu, pa i o smrti – odnosno da bilježe nekrologe vjernika koji su svojim životom za druge bili nadahnuće.

Župni dopisnici imali su zadatak osmisliti na koji način bi o jednom aktualnom događanju iz župe izvijestili za radio i televiziju, a na koji bi način napisali novinski članak. Međusobno dijeljenje ideja na svojevrsnom „redakcijskom sastanku“ otkrilo je mnoštvo zanimljivih tema i sugovornika o kojima bi se moglo izvještavati te je potvrdilo važnost međusobnog susretanja, dijeljenja ideja, kao i redovite formacije. M. Kuveždanin