ĐAKOVO (TU) – Formativni seminar za animatore u pastoralu osoba s invaliditetom održan je 17. ožujka 2018. u prostorijama Središnje nadbiskupijske i fakultetske knjižnice u Đakovu. Seminar je organiziralo Nadbiskupijsko povjerenstvo za pastoral osoba s invaliditetom i članova njihove obitelji, a moderirao ga je vlč. Alojz Kovaček, nadbiskupijski povjerenik za ovo područje.
Predavanje ”Od razumijevanja djece s autizmom do sveobuhvatne intervencije”, održala je mag.reh.educ. Ivana Kljaić, a predavanje „Uloga rutina i rituala u ranom učenju i ranoj intervenciji” mag.reh.educ. Ana-Marija Bohaček, specijalist rane intervencije. Na seminaru je sudjelovalo 50-ak sudionika, među kojima, po prvi put, i djelatnici Centra za edukaciju i rehabilitaciju „Kuća nade“ iz Odžaka, Bosna i Hercegovina. Nakon zajedničke molitve okupljene je pozdravio generalni vikar Đakovačko-osječke nadbiskupije mons. Ivan Ćurić.
U prvom predavanju Ivana Kljaić govorila je o pristupima u tumačenju autizma, kako bi što bolje razumjeli ponašanje djece s autizmom. U kognitivnom pristupu tumačenja autizma želi se objasniti priroda autizma, polazeći od četiriju ključnih međusobno povezanih elemenata, a odnose se na odstupanja u percepciji, pamćenju, doživljavanju sebe i svijeta oko sebe te emocijama. Dijete s autizmom teško će se usmjeriti na ono što mu se govori, zbog buke koje se nalazi oko njega i jer na drugačiji način prihvaća i ne obrađuje podražaje iz okoline. Strukturne smetnje percepcije objašnjavaju nefunkcionalno korištenje predmeta. Autistična djeca imaju osiromašenu komponentu pamćenja i teškoće u generalizaciji naučenog ponašanja. Zato je bitno iskoristiti djetetov interes, privući ih onime što ih zanima. Osobe s autizmom mogu imati snažne emocije ali imaju teškoće pri njihovu korištenju u mišljenju i učenju jer drugačije percipiraju svijet, sami sebe, ne razumiju ponašanje i reakciju ljudi oko njih. Strah je emocija koja živi s njima kontinuirano. Dolazi im iznutra i izvana te dovodi do tjeskobe, bijesa, anksioznosti. To je ujedno najstresnije ponašanje. Predavačica je naglasak stavila na združenu pažnju – interakciju između djeteta, odrasle osobe i nekog objekta, bez koje nema komunikacije.
Uslijedilo je drugo predavanje Ane-Marije Bohaček, specijaliste rane intervencije s temom „Uloga rutina i rituala u ranom učenju i ranoj intervenciji”. Predavačica je svoje predavanje podijelila u tri dijela; u prvom je govorila o temeljima ranog učenja, zatim o rutinama i ritualima u ranom učenju te o obitelji usmjerenom pristupu. Kao temelj ranog djetinjstva navela je emocionalnu toplinu i suradnju s drugima. Svako dijete napreduje svojim tempom i na različite načine usvaja vještine, zbog toga je važno pratiti njegov „kalendar razvoja“ – zbog predviđanja sljedećih koraka, ne zbog usporedbe s vršnjacima. Djeca uče u interakciji s odraslima, drugom djecom i prostorom. Učenje proizlazi iz emocija i događa se kada je dijete aktivan sudionik u aktivnostima koje se ponavljaju. Rutine su važne jer uključuju aktivnosti, a svaka aktivnost uključuje puno prilika za učenje ciljanih vještina. Postoji nekoliko kategorija rutina; to su rutina u igri, u zajednici i obitelji, u stjecanju akademskih vještina te rutine samozbrinjavanja. Ponekad je teško odraditi sve rutine jer je potrebna fizička snaga, stalna mentalna napetost, priprema čitave okoline za neku aktivnost i ako dođe do promjene rutine u obitelji nastaje strka, kaos. U takvim situacijama pomažu stručni timovi čija se uloga ne umanjuje ovakvim pristupom nego povećava i naglašava. Obitelji usmjeren pristup u sustavu rane intervencije je sustav ideja koji se odnosi na podršku djeci i njihovim roditeljima i poznat je kao najučinkovitiji pristup ranoj intervenciji. Cilj ovog pristupa je maksimalizirati funkcionalne ishode djeteta kroz pružanje proaktivne podrške roditeljima – intervencija temeljena na rutinama. Tada roditelj postaje suradnik, a stručnjak postaje partner koji se prilagođava.
Obje su predavačice svoja predavanja završile govorom o sustavima podrške roditeljima kroz savjetovanja, grupe roditelja i razmjene iskustava, kako bi se lakše omogućio život čitave obitelji. Ranija praksa u edukacijskoj rehabilitaciji je stavljala dijete u fokus, dok suvremena praksa stavlja fokus na obitelj.
Nakon predavanja uslijedile su radionice koje se su tematski bile vezane uz predavanja, a koje su vodile predavačice Ivana Kljaić i Ana-Marija Bohaček. Sudionici su se nakon radionica ponovo okupili na završnu raspravu. Ivana Dugandžić
