DRAGOTIN (TU) – U poslijepodnevnim satima 28. nedjelje kroz godinu, 13. listopada 2024. godine, zajednica Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu, predvođena trojicom odgojitelja, hodočastila je u marijansko svetište Dragotin, održavši tako zavjet dan prije točno sedamdeset godina. Pedesete su godine prošloga stoljeća zbog mnogih zabrana i otežana djelovanja od strane komunističkoga režima, bile veoma teške za Crkvu u Hrvata. To se očitovalo i u prisilnu zatvaranju svih bogoslovnih sjemeništa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ipak, đakovačko je sjemenište jedino u Crkvi u Hrvata imalo kontinuirano djelovanje i u tom, po mnogočemu bremenitom periodu za svekoliki puk Božji. Važno je spomenuti kako su 1959. godine, odgojitelji pritvoreni po nalogu komunističkih vlasti, s montiranim krimenom da su neprijatelji ondašnje države. S osjećajem duboke zahvalnosti, 1954. godine, odgojitelji i bogoslovi zavjetovali su se Blaženoj Djevici Mariji, zaštitnici Bogoslovnog sjemeništa. Tako, evo, već sedamdesetu godinu zaredom, svakoga trinaestoga dana mjeseca listopada, odgojitelji i bogoslovi hodočaste Nebeskoj Majci, koja je majka svih svećenika, preporučujući joj potrebe Sjemeništa, Nadbiskupije, nova duhovna zvanja, kao i svoje osobne potrebe i molbe.
Došavši u Dragotin, bogoslovi, odgojitelji i pristigli svećenici otpjevali su lauretanske litanije nakon čega je uslijedilo svečano koncelebrirano misno slavlje koje je predvodio duhovnik, vlč. mr. Stjepan Matezović, a pjesmom animirali bogoslovi. Suslavili su: preč. dr. Stjepan Radić, rektor, vlč. dr. Davor Senjan, vicerektor, vlč. dr. Grgo Grbešić, profesor na đakovačkom KBF-u, vlč. Stjepan Maroslavac, administrator Vjesnika, vlč. dr. Ivan Zirdum, umirovljeni profesor KBF-a te kanonici Prvostolnoga kaptola svetoga Petra, mons. mr. Luka Marijanović, umirovljeni profesor KBF-a i mons. Luka Strgar, kustos i katedralni ceremonijar.
Duhovnik Matezović svoju je homiliju započeo riječima duhovne pjesme: Moj me Otac daruje, rasipa svijet za mene. Nikad neću prestati, od njega ljubav tražiti. Na tim je stihovima temeljio svoje razmišljanje. Naglasio je kako je i nova sjemenišna godina dar Očeve ljubavi. Govoreći o zavjetu, vlč. Stjepan, pojašnjavajući povijesne okolnosti konkretnoga sjemenišnog zavjeta, kazao je kako on nije tek jedna u nizu obveza, već ponajprije zahvala za primljenu milost, odgovor na Očev dar, ali i odbljesak svijesti da nas Bog neizmjerno ljubi i u obilju dariva. Referirajući se na Ivanov evanđeoski odlomak, propovjednik je promišljao nad frazom znati što je život. To je pitanje a ujedno i rizik, ali i na blagoslov svakomu od nas. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni (Iv 3,16). Nastavljajući se na dotični citat rekao je da spoznaja Božje ljubavi prema nama nije garancija da živimo, već nam valja ostaviti sigurnost ponora života i preobraziti je u spremnost neopterećeno poći za Kristom. Nasljedovanje Krista – nadodao je, zahtjeva da se odreknemo svega, ali smo time zapravo na obilnom dobitku. Na samome kraju homilije promišljao je o Mariji koja traži smisao življenja i u spremnosti zavjetovati se Bogu izriče svoj fiat. U tome se očituje da žrtva Bogu umnaža milosti. Zaključna rečenica bila je Marijo, majko svećenika, moli za nas.
Nakon mise svi nazočni su se zadržali u molitvi tradicionalnih zaziva pred slikom Majke Božje Dragotinske. Matej Mlinarić
