ĐAKOVO (TU) – Večernjim misnim slavljem u đakovačkoj prvostolnici sv. Petra, koje je u petak 20. srpnja predvodio nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić, proslavljen je zaštitnik Nadbiskupije – sveti Ilija, prorok. Istodobno, katedralna župa Svih svetih u duhovnoj je pripravi za mladu misu svoga župljanina vlč. Patrika Križanca, te je ovo bila i druga večer trodnevne priprave. Koncelebriralo je više svećenika, među kojima generalni vikar Ivan Ćurić, mladomisnik Patrik te voditelj druge večeri trodnevnice, vlč. Krešimir Čutura, župni vikar u Župi Gospe Brze Pomoći u Slavonskom Brodu.
Uvodeći u misno slavlje, nadbiskup je podsjetio na činjenicu da je sveti Ilija u potpunosti htio biti Božji, revnovao je do te mjere da je u toj revnosti bio spreman sve učiniti, čak i nasiljem uvoditi red. Bog ga je uputio na goru Karmel gdje je morao naučiti da Bog nije u žestini i nasilju, u potresu, olujnom vihoru, već u laganom povjetarcu, dobroti, blagosti i ljubavi. S druge strane, Ilija je čovjek koji postaje simbolom Staroga zavjeta, rekao je nadbiskup, naglašavajući kako smo svi potrebni obraćenja.
U prigodnoj homiliji vlč. Krešimir Čutura rekao je kako je svatko na zemlji pozvan biti Božji, svet, ali se čini da se svi boje započeti taj hod svetosti. „Biti svet znači biti najbolji mogući, onakvi kako je Bog zamislio da možemo biti. U svakome od nas Bog stavi duboku čežnju za srećom, koju možemo tumačiti na zemaljski, svjetovni način ili onaj istinski, evanđeoski način. Redovito onaj zemaljski način ‘biti sretan’ dovodi čovjeka u opasnost da krene sebičnim i komotnim putem koji završava u nekom hedonizmu. Međutim, istinski evanđeoski put traganja za srećom redovito je put odgajanja, odgovornosti, sazrijevanja, a taj put često nije lak. Onog trenutka kada čovjek smogne snage krenuti tim evanđeoskim putem sreće, postaje vjernik – svjesni vjernik. Svi ostali putovi lako mogu odvesti u zabludu“, rekao je vlč. Čutura.
Kazujući kako u ovoj pripravi promatramo mladomisnika i razmišljamo o svećeništvu, naglasio je kako svećenik ne može živjeti ni od čega drugoga već da svaki dan, svaki sat pronalazi svoj identitet u Gospodinu Isusu. Podsjetio je na važnost sakramenata, napose euharistije te pomirenja: „Svećenik se mora i treba hraniti Božjom Riječi da bi naviještao riječima, a ponajprije životom. Dok slavi liturgiju sjedinjuje se s Kristom, Crkvom, svjestan svojih slabosti, mana. Ne služiti po vlastitim nagonima i nahođenjima, već na Božji način, način Crkve, što od svećenika traži da se oslobađa subjektivnosti, nepotrebnih obzira, razmaženosti i da živi ispravnom duhovnošću – duhovnošću apostola.“
Obraćajući se mladomisniku Patriku, propovjednik mu je savjetovao da se ne boji u trenutcima kada dođu situacije kada će, poput sv. Ilije, reći: svega mi je dosta. Tada je važno probuditi vjeru u sebi i činiti ono što je Petar činio kada bi posrnuo – uvijek se vratiti svome Gospodinu, biti spreman poput Isusa reći: Ne moja, nego tvoja volja Gospodine; to je ono što vjernika čini vjernikom i svećenika svećenikom. A. Banović
