ALJMAŠ (TU) – Svetište Gospe od Utočišta u Aljmašu i ove je godine s tisućama hodočasnika svečano proslavilo svetkovinu Velike Gospe za koju su se vjernici pripravljali trodnevnicom i pobožnostima. Središnje euharistijsko slavlje 15. kolovoza u marijanskom svetištu Đakovačko-osječke nadbiskupije predvodio je mons. Đuro Hranić, nadbiskup i metropolit đakovačko-osječki. Uvodeći u slavlje svetkovine Hranić je pojasnio kako Marijin primjer uzorito pokazuje na koji način i kakav treba biti čovjek što traži susret s Bogom, da može stati pred nebesko, milosno Očevo lice. Pozivajući mnoštvo vjernika da mole za hrabrost i zahtjevniji ljudski put života bez sebičnosti, kakav je imala Blažena Djevica Marija, Hranić je podsjetio kako Bog želi i traži novi savez s nama ljudima kao što ga je stvorila Marija i govori nam po njoj, evanđelju i drugim ljudima, a taj je savez, rekao je, u autentičnoj vjeri i gradnji novih odnosa među ljudima.
Nedvosmisleno ukazujući na suvremeno oholo farizejsko ponašanje suprotno življenju kršćanske vjere, Hranić poručuje: “Marija za sebe kaže da je neznatna službenica. Odazvala se Božjem glasu, ali nije postala pokorna ropkinja, nego služiteljica. Bog Mariju nije sveo na ulogu, na službu, na bespogovornu klimoglavku. Ništa nije činio bez njezina pristanka. Bog, dakle, želi slobodne ljude, a ne poslušnike i robove. I to pokazuje u Mariji. On nas ne svodi na pokorne robove. Marija nije bila sredstvo u njegovim rukama, nego njegov saveznik i partner. I svi autentični ljudski odnosi, od prijateljskih do bračnih, temelje se uvijek u ljubavi, u čistoj radosti zbog postojanja druge osobe. I Bog želi takve odnose među svim ljudima, a ponajprije među nama u Crkvi, koji se okupljamo i blagujemo s istog oltara. Bog traži novi savez s nama ljudima.”
“U svakom vremenu najteže je susresti Boga u čovjeku”
Govoreći o čovjekovu odnosu prema Bogu i sa Bogom, nadbiskup Hranić je istaknuo da u prolaznom životu tražimo Boga, želimo ga susresti i “mnogima u trajnoj težnji za puninom života, za srećom, za vječnim životom, život prolazi ne samo u velikoj potrazi za makar malo više radosti, nego se i kroz čitav život teško muče i zlopate”, te je namjerno podsjetio na aktualna zbivanja: “Ne možemo u tom kontekstu ne spomenuti život i stradanje člana naše biskupijske zajednice, naše župe Vrpolje, Tomislava Salopeka i članova njegove obitelji. Pritisnut gospodarskom situacijom u Hrvatskoj, radno mjesto je pronašao u nekoj francuskoj tvrtki u Egiptu. I što mu se dogodilo?! Čovjek na zemlji iskušava i takve nevolje koje ga guraju u beznađe i očaj, u uzaludnost svega. Danas je ovdje u Aljmašu organizirano dobrovljno davanje krvi. Zašto? Zato što su mnogi među nama bolesni, bolest im oduzima njihovu slobodu i potrebna im je tuđa krv da im spasi život, a naša osječka bolnica nema dovoljno krvi. U pitanju su ljudski životi i zato su predstavnici s Odjela transfuzije i Crvenoga križa danas došli među nas vjernike u Aljmaš da svojim činom solidarnosti pokažemo kako vjerujemo u svetost i dostojanstvo svake ljudske osobe, da nismo tek sitni, malaksali i polovični kršćani i ljudi, nego smo spremni svojim dobrovoljnim davanjem krvi pomoći liječnicima u spašavanju najveće vrednote, a to je ljudski život i skrb za dostojanstveniji život čovjeka.
Ako je temeljno čovjekovo pitanje odnos s Bogom, onda opravdano možemo postaviti pitanje gdje susresti Boga… Bog i ljudska traženja se nekako približavaju… I trebalo bi odmah odbaciti iskrivljenu, pogrešnu sliku prema kojoj često mislimo i vjerujemo da je Bog protivnik ljudskoga veselja, zemaljskih radosti, ljudskog traženja sreće. Ne, Bog upravo želi da mi ljudi tražimo i nađemo sreću… Bog nije, kako se često misli i vjeruje, samo u pojedinim svetim mjestima, crkvenim prostorima, samo u svetim vremenima. Iako neki upravo to misle pa obilaze svetišta, oltare, kipove, “bježe” od kuće i od svojih, tražeći Boga kao da on nije ondje gdje čovjek već jest. No, čak i onda kad mislimo da smo ga našli, Bog nam uvijek ostaje nedohvatljiv; istodobno nam je tako bliz, tako očit, a opet tako svoj i dalek. Nalazimo ga ondje gdje se okupljamo u njegovo ime, gdje smo njegovu imenu sagradili crkvu, svetište. Ali on nije zatvoren u naše crkve i svetohraništa. I u svakom vremenu najteže je susresti Boga u čovjeku. Lakše je biti nasamo s Bogom u molitvi, lakše je u crkvi tražiti Boga, gledati ga u svetim prilikama kruha i vina. Lakše je Boga zamišljati na nebesima, u dalekim prostranstvima, otkrivati ga u čudesnom otajstvu ljepote i reda u stvorenom svijetu – u prirodi. Ali naći i ljubiti Boga u čovjeku, te služiti Bogu u čovjeku, slaviti Boga promičući dostojanstvo čovjeka i svetost svakoga ljudskoga života – to je uvijek teško!”
Marijin blagdan nas poziva na preispitivanje i dostojanstvo
Hranić je u blagdanskoj propovijedi poručio i kako sebe valja preispitati i upitati se: “Tko je meni taj čovjek, konkretni čovjek koji sa mnom živi i radi, kojega susrećem, s kojim živim, čak možda s njim jedem za istim stolom i liježemo u istu postelju? Je li on doista svetinja i za mene. Kad sam ga zadnji put doista pitao kako je? Jesam li u meni najbližoj osobi, na njezinu licu, na mome bračnom drugu, na mome radniku, na mom suparniku, prepoznao makar trag prisutnosti Onoga koga je rodila Blažena Djevica Marija – Isusa Krista? Ili sam u svojim očima lišio Boga i njegove svetosti, nepovredivosti njegova dostojanstva? Možemo li koji puta izdržati to pitanje? Tko su, naime, meni osobno, meni kao poslodavcu, profesoru, trgovcu, medicinskoj sestri; meni i nama kao političarima – zapravo ljudi? Jesu li oni sveti Božji hram ili sredstvo za moj osobni probitak, sredstvo u službi mojih interesa ili sredstvo za umnažanje moje zarade?! Svetkovina Marijina uznesenja je svetkovina čovjekova nepovredivog dostojanstva. Ona nam govori da je čovjek stvoren od Boga i za Boga. Bog ima svoj naum sa svakim čovjekom i svatko je njemu dragocjen i važan. Toliko toga što nam poručuju današnja svetkovina i kršćanska vjera, dovedeno je nažalost radikalno u pitanje. Postalo je sasvim normalno i svakodnevno da se ruši ljudsko dostojanstvo, mirno sluša o ubijanju i stradanju ljudi, o ubijanju i samoga Boga u čovjeku. Ljudi pretvaramo u sredstva koja, ako nam smetaju “bacamo” na groblja, protjerujemo, pljačkamo, zlorabimo, proglašavamo tehnološkim viškom, otpuštamo, iskorištavamo, mičemo, orobljujemo. Postali su sredstvo za postizanje naših sebičnih interesa. Pogledajmo kako se samo ljudima oduzima pravo na slobodu, pravo na njihovo vlasništvo, pravo na odmor, pravo na majčinstvo i očinstvo, pravo na život.” Čovjek može, napominje Hranić, obilaziti svetišta i prošteništa, nagomilavati postove i molitve, ali Bog će uvijek izmicati, ako ga čovjek ne susretne u čovjeku pored sebe, u najbližima – svojoj ženi, mužu, ocu, djeci, susjedima, kumu i bratu, u onima s kojima je čovjeka život povezao, s kojima surađuje i živi. Također, nadbiskup ukazuje na sebičnost ustoličenu u pojedincu, obitelji i institucijama i upozorava na današnju vladavinu religiozne ravnodušnosti i okorjelosti (kako Sveto pismo veli, postali smo ljudi tvrde šije i neobrezana srca) – idemo na misu, pa čak i na pričest, a ne vidimo potrebu za osobnim obraćenjem, i “nitko nikada ne griješi, nitko se ne kaje, nitko se ne preispituje niti popravlja, a živi se u laži neljudskosti i nevjeri, a sve pod maskom humanizma i legalnosti”.
Bog nas je, kao i Gospu, poznavao davno prije bilo koga drugoga i jer nas je poznavao, svakog od nas je odabrao za sasvim određeno poslanje u određenom prostoru i vremenu. Potrebno je samo otkriti što je to što Bog baš od mene želi i tome, što Bog želi, kao i Gospa reći svoj: Neka mi bude po tvojoj riječi!“, zaključio je Hranić u propovijedi.
Na svečanoj je misi, uz ravnanje Tihane Huber, pjevao zbor župe Sv. Rozalije iz Ivanovca kojemu se pridružio župnik i čepinski dekan Andrija Vrbanić, a na klavijaturama pratio Tomislav Duk. Molitvom su u slavlju sudjelovali i predstavnici Osječko-baranjske županije, Općine Erdut i MO Aljmaš, te pojedini iz političkog života Osijeka. Proslava Velike Gospe završila je blagoslovom djece i obitelji nakon večernje mise koju je predvodio mons. dr. Marin Srakić, nadbiskup đakovačko-osječki u miru. Solidarnost i humanost obilježili su slavlje jer su se vjernici odazvali akciji dobrovoljnog davanja krvi koju je organizirao osječki Crveni križ sa Odjelom za transfuzijsku medicinu KBC Osijek. Već tradicionalno ekipe volontera osječkg Crvenog križa i Hitne medicinske pomoći pružali su zdravstvenu pomoć potrebitim hodočasnicima.
Duhovnu pripravu vodio fra Ivan Matić
Slavlju u Aljmašu prethodile su pobožnosti, a svečano ozračje osjetilo se 14. kolovoza prije večernje mise kada je rijeka hodočasnika (uglavnom Osječana) na brdu Kalvarija, idući prema novopostavljenom kipu Isusova Uskrsnuća, održala pobožnost križnoga puta koju su vodili Robert Almaši i Dinko Glavaš, bogoslovi KBF-a u Đakovu. Misa je bila vrhunac trodnevne duhovne priprave predvođene fra Ivanom Matićem, voditeljem duhovnih obnova u Kući susreta u Taboru, koji je poslije mise i klanjanja pred Presvetim u svetištu sudjelovao u pobožnosti krunice idući u procesiji sa svijećama do šumske kapelice “Na lipi” gdje je blagoslovio sabrane poručujući: “Danas se doista nebo spušta i mi postajemo slični Mariji. Svima nama Marija svijetli Božju volju. Molimo da se po Marijinu zagovoru dogodi Riječ Božja u nama i čuvajmo ju u našim životima. Neka nas po njezinu srcu Gospodin blagoslovi, a Riječ Božja bude svjetionik u životu i čuva nas!” U radosnom iščekivanju blagdana sudjelovale su i redovnice iz Aljmaša i Osijeka, dok su deseci svećenika i redovnika omogućili ispovijed. Proslavu je dobrodošlicama na početku svih misa uveličao aljmaški župnik i upravitelj svetišta Ante Markić, kazavši kako je posebno radostan što je tijekom 42 godine, koliko je župnik u Aljmašu, pobožnost Gospi rasla i tristoljetno milosno marijansko mjesto iz godine u godinu prima sve više hodočasnika iz Hrvatske i inozemstva. Nevenka Špoljarić
