ĐAKOVO (TU) – U samostanskoj crkvi Presvetoga Srca Isusova u Đakovu euharistijsko slavlje svetkovine Srca Isusova, 24. lipnja 2022. godine predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić. U koncelebraciji su bili: p. Mirko Nikolić, SI, voditelj duhovnih vježbi, mons. Karlo Višaticki, duhovnik bogoslova, vlč. dr. Grgo Grbešić, rektor samostanske crkve, vlč. Ivan Andrić, pomoćnik rektora samostanske crkve, preč. Ivan Lenić, župnik Župe Svih svetih u Đakovu te kancelar, vlč. mr. Drago Marković i tajnik Nadbiskupskog ordinarijata, vlč. Domagoj Lacković.
Nakon naviještenoga evanđelja o Dobromu Pastiru (Lk 15,3-7), nadbiskup je, povezujući liturgijska čitanja sa značenjem Svetkovine, rekao: „Okupljeni smo oko lika Srca Isusova, u stvari na izvoru Božje ljubavi i njegove dobrote. I mi se sami otvaramo i želimo moliti Isusa da nas doista zahvati, da doista prožme čitavo naše biće, da nas ispuni iskustvom svoje dobrote i ljubavi prema nama ljudima te da 
nadahnuti i zahvaćeni, napojeni duhom njegove dobrote i njegove ljubavi i mi sami, poput njega, postajemo kruhom sebedarja za druge ljude; ljudi srca i osjećaja za drugoga čovjeka, za ljude koji žive među nama i s nama, i da, kako nas to ovih godina uporno poziva papa Franjo, imamo hrabrosti ići i prema onima na rubovima i onima udaljenima, i da svakome nosimo to iskustvo kojim smo zahvaćeni, i da to naše iskustvo – ono što nismo u sebi, od čega i za što živimo, čime se hranimo, ono što je naš identitet – da time ohrabrimo, obogatimo, osnažimo druge i donesemo im kao ponudu radosne osloboditeljske vijesti, posebno tolikim ljudima koji su bez smisla, izgubljeni u ovome materijalnome, gdje nisu u stanju dići glavu i gdje sve mjere isključivo onim materijalnim stvarima, prestižom ljudi ovoga vremena, da znamo donijeti drugačiji, Božji pogled na čovjeka, njegov stav u odnosu prema nama i da to bude uvijek svjetlo, nadahnuće i smisao svakome čovjeku. Dok idemo ovom zemljom da u stvari prosipamo, svjedočimo, nosimo ono čime smo zahvaćeni, a to je Božja ljubav koja ne poznaje granica, Božja ljubav koja traži grešnike i koja ostavlja devedeset i devet ovaca da bi potražila onu izgubljenu.“
Nadbiskup je na kraju zaključio: „Draga braćo i sestre, drage sestre koje se ovdje okupljate pred likom Srca Isusova, svakoga dana. I kad dođete ovdje i kad pokleknete pred svetohraništem, uvijek vam je pred očima ova slika Srca Isusova, otvorenih grudi, koje vas uvijek…raširenih ruke, koje vas uvijek dočekuju, da se upravo time hranite, da se time ispunjate i da možete biti danas u ovome svijetu doista milosrdne 
sestre svetoga Križa, svjedokinje Božje ljubavi i spasenja. I mi smo danas svi okupljeni oko vas i danas smo zajedno s vama ovdje u ovoj crkvi da bismo uz vas sebi omogućili i da bismo molili Isusa, da nas pogleda, da nam raširi ruke, da nas pritegne k svome svetome Srcu, da nas ispuni svojom dobrotom i ljubavlju, kako bismo ponizno znali prepoznavati svoje slabosti i grijehe i odricati se svega toga i dopuštati Isusu da naša srca, naša bića, naše životne stavove i misli uskladi sa sobom, sa svojim evanđeljem i da nas prodahne svojim evanđeoskim duhom. I u takvom raspoloženju, u tom molitvi danas molimo i slavimo Srce Isusovo: „Srce Božansko Isusa moga, daj da uvijek sve više slavim te ja!’“
Samostanska crkva u Đakovu prva je crkva koja je na području naše nadbiskupije posvećena Presvetom Srcu Isusovu. U njoj su mnoge generacije sestara položile svoje redovničke zavjete i tu svake godine obnavljaju svoje predanje Bogu. U njoj svakoga dana mole za sve nakane Crkve i ljudi kojima su poslane.
s. Nada Martinković
