JOSIPOVAC (TU) – Župa sv. Josipa zaručnika BDM u Josipovcu proslavila je u nedjelju, 22. rujna 2019. godine 50. obljetnicu postojanja župe. Svečano misno slavlje predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, a u koncelebraciji je bio domaći župnik Jure Krešo, vlč. Žarko Vladislav Ošap, župnik u Banjoj Luci koji je uoči proslave predvodio trodnevnicu, te tajnik Nadbiskupskog ordinarijata vlč. Domagoj Lacković. Nakon mise uslijedio je blagoslov obnovljenog križa uz župnu crkvu.
Uvodeći u misno slavlje nadbiskup Hranić podsjetio je kako je pokojni biskup Stjepan Bäuerlein dekretom od 22. rujna 1969. odredio diobu Župe sv. Petra apostola sa sjedištem u Petrijevcima i Župe sv. Petra i Pavla sa sjedištem u Osijeku te je osnovao novu Župu sv. Josipa zaručnika BDM sa sjedištem u Josipovcu. Dekret je na snagu stupio 1. listopada iste godine, a u sastav nove župe ušla su dva mjesta: Josipovac i Kravice. Josipovac, do tada u sastavu Župe Petrijevci, pripadao je Valpovačkom dekanatu, a Kravice su bile u sastavu Župe sv. Petra i Pavla u Osijeku te su pripadale Osječkom dekanatu. Ta dva mjesta dijelio je tzv. Brođanački kanal. Taj kanal do Drugog svjetskog rata bio je granica između dviju biskupija: Pečujske i Đakovačke, a do tada i između dva dekanata: Valpovačkog i Osječkog. Osnivanjem nove Župe sv. Luke, Kravice su ponovno odvojene od Župe sv. Josipa te su ušle u sastav nove Župe sv. Luke, Josipovac 2. Nadbiskup je pozdravio sve članove Župnog pastoralnog i Župnog ekonomskog vijeća, vjeroučitelje, župne suradnike i sve župljane, svećenike te časne sestre rodom iz ove župe, svećenike i redovnike čije su obitelji i rodbina doselili u ovu župu te predstavnike Mjesnog odbora Josipovac na čelu sa Željkom Kovačevićem i predstavnike lokalne vlasti.
Osvrćući se na Isusovu parabolu, priču, u kojoj biva pohvaljen nepošteni upravitelj nadbiskup Hranić rekao je kako je svaka »Isusova parabola Božja kuća«. „Bog, dakle, prebiva i u parabolama. Bog ima mnoge kuće; i to ne dobro zaključane s lokotima, nego otvorene za sve, da mi ljudi možemo ući u njih i ondje ga naći. Njegov se Sin rodio u štali, u koju su mogli ući svi: pastiri, anđeli, životinje, znatiželjnici – svi. Takve mnoge kuće u kojima možemo naći Boga omogućuju rast Božjega kraljevstva u nama i među nama“, rekao je nadbiskup i nastavio: „Kuća u kojoj Bog prebiva je i ova crkva, najprije filijalna, koja je nakon osnivanja župe postala župnom crkvom. No, i prije crkve, ovdje je bilo vjernika koji su gradili i radi kojih je građena ova crkva. Većina od njih bili su Nijemci. Nakon njihova protjerivanja poslije drugoga svjetskoga rata iz Hrvatskog Zagorja i iz drugih krajeva došli ste Vi današnji stanovnici ovoga mjesta i župe. I vi ste glas i kuća Božja ovdje u Josipovcu.“
Podsjećajući da Isus hvali odvažnost nepoštenog upravitelja, nadbiskup je rekao kako nam time u stvari poručuje da nasljedovanje iziskuje spremnost na rizik te je nastavio: „Bog prebiva u riziku, prebiva u odvažnom pothvatu. Jer, vjera je istodobno oboje: odvažni pothvat i rizik. Tko čuje Isusovo evanđelje i odvaži se slijedili njegovu poruku, taj uvijek nešto riskira.“ Oslanjajući se dalje na prispodobu te uspoređujući gospodara i nepoštena upravitelja, nadbiskup ih je obojicu okarakterizirao kao prilično lukave te je rekao kako je „potrebno da i sinovi svjetlosti budu kreativniji i snalažljiviji, više angažirani i zauzeti – poput sinova ovoga svijeta: s razlikom što sinove svjetla umjesto osobne koristi i prljavih interesa nosi samo čista ljubav prema Bogu i prema drugim ljudima“. Zatim je rekao: „…da bismo se napajali Duha Svetoga i njegove stvaralačke mudrosti i kreativnosti trebamo župu kao zdenac na kojemu pijemo s izvora Božje milosti, dobrote, ljubavi i zauzetosti za čovjeka. Župa je uvijek zdenac na kojemu tažimo svoju glad i žeđ za Bogom, za njegovom riječju, za darom njegove milosti i oproštenja. Trebamo ju kao zajednicu vjere i života. Trebamo ju kao obitelj, mjesto i model zajedništva u kojemu ima mjesta za sve generacije ljudi i gdje smo svi braća i sestre, sinovi i kćeri istog Nebeskog Oca. Trebamo ju kao mjesto solidarnosti i zajedništva, gdje svi imamo isto dostojanstvo bez obzira na naš socijalni položaj i porijeklo, stupanj obrazovanja, visinu primanja, pripadnost društvenoj skupini, udruzi ili političkoj stranci. Trebamo ju kao mjesto pomirenja i mira, kao obitelj u kojoj se svi članovi raduju povratku svakoga svoga odvojenog člana, s radošću ga primaju, a ako se izgubio idu ga tražiti i ne smiruju se dok ga ne nađu.“
Svoju homiliju mons. Hranić zaključio je čestitkom: „Draga župna zajednico sv. Josipa u Josipovcu Osječkom, čestitamo ti Tvoj zlatni jubilej i želimo da budeš blagoslov za sve svoje sinove i kćeri i za čitavu našu nadbiskupijsku zajednicu.“ Nakon mise uslijedilo je druženje i objed u Hrvatskom domu Josipovac. M. Kuveždanin/foto: S. Najbauer
