SLAVONSKI BROD (TU) – Svoj 100. rođendan proslavila je u srijedu 22. svibnja 2019. u Domu za starije i nemoćne u Slavonskom Bordu, gdje živi zadnje tri godine, majka, baka i prabaka Ruža Perković, župljanka slavonskobrodske Župe sv. Nikole Tavelića. Uz rodbinu, stanare i djelatnike Doma, koji su joj priredili i glazbeni program, uz slavljenicu je bio njezin sin, fra Ante, koji je gvardijan u Osijeku, a nazočio je i đakovačko-osječki nadbiskup u miru mons. Marin Srakić, pomoćni biskup mons. Ivan Ćurić, domaći svećenici Branko Vicetić i Gabrijel Prekratić, kao i predstavnici Grada, na čelu s gradonačelnikom Mirkom Dusparom te mladež HDZ-a.
Doživjeti stotinu godina i još se uvijek u detalje sjećati važnijih događaja iz svoga života, imati zdrav razum i osmjeh na licu doista je velika Božja milost. Svjedok je tome baka Ruža, koja je dva dana ranije, u nedjelju 19. svibnja taj veliki događaj slavila u svojoj kući na Jelasu, uz pedesetak potomaka i članova njihovih obitelji. Slavlje su započeli u franjevačkoj crkvi Presvetog Trojstva misnim slavljem, koje je predvodio njezin sin fra Ante.
Njezina djeca, unuci i praunuci pred obiteljskom kućom dočekali su je s ružama. Unuci su joj za dar izradili album s fotografijama svih 17 unuka i 13 praunuka, a njezinim sinovima i kćerima unuka Vjera darivala je knjižicu u kojoj je zabilježila intervju sa svojom bakom, koji je snimala 2017. godine.
Za baku Ružu s pravom se može reći da je žena kakvu Biblija opisuje kao vrsnu ženu, jer su plodovi njezina dugogodišnjeg života prepoznatljivi kako u njezinu duhovnom životu, kao dugogodišnjoj članici Franjevačkog svjetovnog reda, osnivateljici i dugogodišnjoj voditeljici žive krunice u svojoj Župi sv. Nikole Tavelića na Jelasu, tako i u njezinom obiteljskom životu.
Rođena je 22. svibnja 1919. godine u selu Biorine u Dalmaciji u uzornoj katoličkoj obitelji Zelić, kao najmlađa od troje djece u obitelji u kojoj je troje djece preminulo. Udala se u svom selu za supruga Marka 1940. godine. Početak rata zaprijetio je glađu te su kao mlada obitelj sa svojim prvim sinom Ivanom, koji je preminuo u 58. godini života, krenuli u Slavoniju, gdje im se rodilo još šestero djece: Ivanka, Ante, Mirko, Marija, Ana i Marko.
Danas oni imaju svoje obitelji, a dvoje ih je izabralo duhovni poziv – sin Ante danas je na službi gvardijana u Osijeku, a kćer Ivanka, redovnički Blaženka, redovnica je Družbe Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu. Sa suprugom Markom proslavila je zlatnu, potom dijamantnu, a onda i 70. obljetnicu bračnog zajedništva. Kako joj je suprug preminuo prije tri godine, u 104. godini života, više ne živi u obiteljskoj kući, nego je smještena u Domu za starije i nemoćne, u kojem je često posjećuju njezina djeca.
Iako prilično narušenog zdravlja, baka Ruža još je pokretna, ne žali se jer, kako ističe, zna kome vjeruje i tko je uvijek uz nju. U rukama joj je uvijek krunica, čija zrnca s radošću prebire, a pohabani molitvenik s velikim slovima, koji je naslijedila od supruga, dovoljno govori koliko se iz njega molilo i zahvaljivalo Gospodinu za sve podarene milosti. Sretna je što u domu imaju kapelu sv. Ivana Pavla II. te svake nedjelje sudjeluje na misi. Njezine priče pune su pouka i životnih mudrosti koje je naučila živeći život s potpunim predanjem Gospodinu i svojoj Gospi Sinjskoj, kojoj se, kako ističe, još od djetinjstva i kroz cijeli život vjerno utjecala.
„Doselili smo se 1942. prvo u Slobodnicu, a 1946. na Jelas. Gospa Sinjska uvijek je bila s nama i čudesno nam pomagala“, ističe baka Ruža, no ono najvrjednije što je postigla, kako kaže, upravo je pošteni rad i vjera koju je sa suprugom prenijela na svoju djecu, koja su ostala uzorni vjernici. S ponosom se prisjeća supruga Marka koji je i u svojoj 100. godini vozio bicikl. „Iako smo živjeli u siromaštvu, svako smo dijete primali kao Božji dar, a Bog je to blagoslovio. Kako je prvih godina suprug radio na pruzi, što je bio jako težak posao, poslije je dobio posao u „Đuri Đakoviću“, gdje je radio 27 godina. Od njegove plaće nismo mogli živjeti pa smo kupili zemlju na kojoj smo se bavili poljoprivredom, a onda zasadili i voćnjak da djeca imaju voća. Kada je tadašnja vlast vidjela što imamo, ukinuli su nam dječji dodatak. Trebalo je školovali svu djecu, pa sam i ja jedno vrijeme radila u „Đuri Đakoviću“ kao spremačica. Tu mi se pružila mogućnost da kopiram molitvenike koje sam dijelila ljudima da mogu moliti te sam u župi pokrenula živu krunicu, jer sam shvatila da je naša najveća snaga u molitvi. Imam to iskustvo u svom životu, jer smo cijela obitelj, ma koliko bili umorni, u večernjim satima obavezno molili krunicu“, svjedoči baka Ruža.
Plodovi žive krunice u tim su dvjema župama itekako vidljivi, jer imaju šest svećenika, jednog đakona, školovali su mnogo djece i dvojicu svećenika u Africi, gdje trenutno imaju osamnaest kumstava. Brankica Lukačević
