VINKOVCI (TU) – U okviru obilježavanja 24. obljetnice osnivanja 5. gardijske brigade “Sokolovi” koje je pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović organizirala Udruga veterana 5. gardijske brigade „Sokolovi“ u petak 7. listopada u velikoj županijskoj vijećnici u Vinkovcima upriličena je javna tribina s promocijom knjige “Preživio sam Vukovar i Ovčaru” Vilima Karlovića.
Nakon što je nazočne, među kojim su bili i saborski zastupnik Stevo Culej, pročelnik Upravnog odjela za kulturu i turizam Vukovarsko-srijemske županije Viktor Lukačević i zamjenik gradonačelnika Vinkovaca Ivan Bosančić, pozdravio predsjednik Udruge veterana 5. gardijske brigade „Sokolovi“ Zoran Marunček, autor knjige je pojasnio „da se radi o jednom svjedočanstvu moga ratnog puta, ali isto tako svjedočanstvu patnje, žrtve i stradanja našega hrvatskoga naroda 1991. godine i Božjega milosrđa, ljubavi i dobrote koje je iskazao spašavajući me s dvaju najvećih vukovarskih stratišta Ovčare i Veleprometa“. Karlović je govorio o povijesti hrvatskoga naroda citirajući papu Franju da „tko ne pamti, ne govori i ne poštuje svoju povijest, ne može imati ni budućnost“. „Rođen sam i odgojen kao kršćanin. U Vukovaru je većina nas nosila krunicu i pouzdavala se u Boga što sam i sam činio. Osobito su se ta snažna vjera i potreba za Bogom javili posljednji dan, kad sam završio u vukovarskoj bolnici, kada sam vidio da je sve gotovo. Ostalo mi je dva i pol dana prije nego su me zarobili. Ja sam cijelo vrijeme vapio Bogu, molio se, držao se za tu krunicu i molio ju, tako da, na neki način, situacija u kojoj sam se nalazio, imala je još jedan jači poticaj da se obratim Bogu. Naravno, ja ovdje želim svjedočiti da sam, kao i mnogi drugi ljudi u svom životu, imao određene i padove, odlaske, ne toliko od Boga nego od tog puta koji mi kršćani učimo kroz Božju riječ, tako da sam živio pa čak i poslije tih događanja u Vukovaru sam jedno razdoblje i odlutao, ali negdje od 2008. godine vratio sam se u Božje okrilje, i tada se dogodio jedan životni pad, ali hvala Bogu, danas u ovim zrelim godinama, mogu na jedan drugačiji još otvoreniji, dublji način, koracati sa svojim Bogom pa i na jedan Božji način pričati o tim vremenima“, kaže Karlović.
Poručuje da prvo što bi svi koji govore i o Domovinskom ratu i o povijesti, uvijek trebali govoriti u istini – pisanoj velikim slovom. „Cijeli je Domovinski rat stavljam u kontekst Božje dimenzije svih događanja jer vi ste, na jednoj strani te Božje dimenzije tog hrvatskog naroda koji je težio za pravdom, istinom, slobodom, mirom, imali nešto što uvijek stoji nasuprot Božjega – jedno zlo koje je imalo mržnju, potrebu za osvajanjem, nadmoći, jednostavno kako Isus zlo definira kao jednu veliku laž. Ja o tome želim govoriti na jednoj duhovnoj, Božjoj dimenziji, podsjetiti na ta stradanja, žrtve jer mi kršćani dobro znamo što je žrtva. Mi Isusa Krista kao žrtvu punine ljubavi slavimo već 2000 godina. Isto tako, usudim se svjedočiti, da smo imali puno primjera svetog umiranja naših ljudi koji su bili isto žrtva u našoj zemaljskoj dimenziji za slobodu naše Hrvatske, ali bez obzira na sve to, ja želim i prenijeti i pozvati ljude da smognu snage i oprostiti. Isus nas upravo uči da i opraštamo i najvećim neprijateljima. Želim pozvati na opći oprost i na život praštanja i u našem društvu. Nama je svima potrebno da pokušamo, koliko možemo smoći snage, živjeti u toj jednoj poniznosti, da iz te poniznosti možemo jedni prema drugima biti puno otvoreniji za oprost i svakodnevno življenje. Svoju knjigu predstavljam onako kako me je i Bog vodio. Ja sam svjestan da je ta knjiga meni dana od samoga Boga, samim djelom kako je on učinio, ali i na način na koji mi je pomogao da ju, vođen Duhom Svetim, i napišem i prisjetim se svega“, pojašnjava Karlović. Ona je, osim tog svjedočanstva, povijesni dokument za hrvatski narod „jer tu je jako puno detaljno opisano tih situacija. Ja sam i nekoliko puta svjedočio u Haagu, Beogradu, vrlo često sam gost u našim župama“, svjedoči Karlović. „Preživio sam onaj događaj na Ovčari 20. studenoga 1991. godine kada je iz bolnice izvedeno više od 260 ljudi, znači pet je punih autobusa odvedeno na Ovčaru i navečer likvidirano. Ja sam imao Božju sreću da preživim, uz još šestoricu u hangaru, poslije je još jedan čovjek pobjegao prije strijeljanja. Nas smo sedmorica preživjela Ovčaru. Svatko od nas je imao nekog svog spasitelja. Jedan me je vojnik JNA upitao tko sam, što sam? Uspostavilo se da je on iz Rume, a moj je otac tamo imao jednog prijatelja na kojeg sam se pozvao i taj je vojnik u prvom mahu rekao da me ne može spasiti, ali je na kraju ušao u hangar i spasio me. Sam sebe sam puno puta pitao: Bože, ja znam da je tamo bilo puno svetijih i boljih ljudi od mene, od tih više od 260 ljudi. Ti si mene odabrao spasiti, ali isto tako nama Riječ Božja kaže, ne moraš sve znati i sve pitati. Ja sam ti sad odredio taj put, Ti si tu, a drugi su imali svoj put mučeništva. Siguran sam da je svaki od tih mučenika danas na dobrom i pravom mjestu. Kao kršćanin apsolutno u to vjerujem jer to nam je Isus obećao“, priča autor knjige koji je nakon Ovčare, zajedno s ostalima, prebačen prvo na Modotekst, a drugi je dan završio na Veleprometu.
„Velepromet je jedna klaonica gdje je zaista ubijeno puno ljudi. Ni dan-danas se ne može znati točan broj naših ubijenih ljudi. Tamo sam svjedočio nekoliko ubojstava, čak je jedan iz te naše spašene grupe (od nas sedmorice) Tihomir Perković ubijen na Ovčari i svjedočio sam kad je jedan 14-godišnji dječak izveden i ubijen. I na mene je došao red i ja sam navečer izveden i odveden u jednu kuću među 20-tak četnika, mučen, rezan, paljen. Spremalo mi se silovanje i to je bio moj prvi trenutak u Vukovaru kada sam ja spreman umrijeti. Cijelo sam vrijeme mislio, molio da neću umrijeti, i tada sam u toj kući u Vukovaru bio spreman umrijeti. To je bilo jedno moje predanje kad sam zavapio Bogu. Tražio sam da mi prije smrti daju vode i da se pomolim Bogu, ali nisu mi ništa od toga dopustili i ja sam u jednom trenutku, kad su me dignuli da krenu na taj završni čin tog masakra nada mnom, počeo vapiti: Isuse Kriste, oprosti mi moje grijehe, pomozi mi da izdržim muke kao što si ih i ti izdržao, i onda opet Bog čudesno djeluje. Odjednom u kuću ulaze druga dvojica četnika s kokardama, bore se za moj život, čupaju me od tih 20-tak četnika i spašavaju me.“ Drugi je dan došao u Sremsku Mitrovicu. „Tamo su me isto jako dobro i kvalitetno prebili. Nisam se mogao kretati sljedećih desetak dana, samo sam ležao i vikao: Bože što si ti učinio za mene. Znao sam još 1991. godine, kad sam bio u Mitrovici, da je to veliko Božje djelo i znao sam cijeli život, bez obzira i na neka moja životna lutanja, da je samo Bog tu djelovao.“ Nakon svega što je prošao Karlović, kako kaže, živi s Bogom „a kad čovjek živi s Bogom onda jednostavno Bog čisti svaki oblik mržnje, samo što trebamo biti svjesni da svaki dan trebamo pokušati živjeti život opraštanja. Nekad će čovjek lakše zaboraviti i odreći se tih teških stvari jer je sretan zbog dara života, itd. pa iz tog nekog zadovoljstva, iz Božjeg puta može i lakše praštati, ali moramo biti usredotočeni i na svakodnevna praštanja, prigovaranja, kritike. Naravno, imam svoje slabosti, ali kad je čovjek u Božjoj prisutnosti onda svaki dan to rješava s Bogom i napravi analizu svakog dana i kaže Bože to je to“, zaključio je Vilim Karlović. Snježana Kraljević
