ĐAKOVO (TU) – „Idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu.“ (Iv 20,17) – naslov je uskrsne pastirske poruke i čestitke đakovačko-osječkog nadbiskupa metropolita mons. dr. Đure Hranića, koju je 15. travnja predstavio na preduskrsnom susretu s predstavnicima društvenog priopćavanja u Nadbiskupskom domu u Đakovu.
Uskrsna čestitka i pastirska poruka
U svojoj pastirskoj poruci nadbiskup je podsjetio na Mariju Magdalenu koja je stajala pred praznim grobom, razgovarala s dva anđela te čula Učitelja koji je doziva imenom, što je događaj u kojemu je bila uprisutnjena snaga i stvarnost Uskrsa. U Mariji se dogodio Uskrs. Za nju to više nije bila ideja, još manje nedokazana teorija, a nipošto samo sjećanje. Bio je to njezin susret sa živim Bogom i iznova je povjerovala.
„Vjerovati tako znači otvoriti srce i biti svjestan da je kamen s groba odgurnut upravo sada, da su prve zrake uskrsnoga jutra upravo sada pobijedile tamu i trulež groba. Da je Krist, koji je razapet i uskrsnuo, upravo sada pred nama. Da je s nama! Da je njegovo uskrsnuće izvor našega nadanja i novoga života“, rekao je nadbiskup Hranić te nastavio:
„Suvremeni čovjek kao da je još uvijek ostao zarobljen u tami Velikoga petka. Sebičnost, korupcija, zatvorenost pred darom života; nasilje nad ženama, nad djecom i nad onima koji misle ili vjeruju drukčije; mržnja kojom se natječu mnogi u vrijeđanju neistomišljenika; strah od budućnosti… sve to postalo je glasno poput urlanja onih koji su vikali: „Raspni ga, raspni!“ (Lk 23,21). Kršćanin, koji vjeruje u uskrsnuće, zna da se svijet može promijeniti samo na drukčiji način. Njegov odgovor na mržnju nije mržnja; njegov odgovor na nasilje nije nasilje. Krist je sve to na križu pobijedio. Kršćanin je zato pozvan dijeliti drugome samo ono što je iskusio u Kristovoj ljubavi prema čovjeku, zapravo istinu da se svijet mijenja samo ljubavlju. Tek tada u nj ulazi komadić one nade koja nam je pružena u Kristovu uskrsnuću. Da noć još nije prošla, ali da se ipak razdanjuje, pokazuju nam i svijetli primjeri tolikih kršćana.“
Kazavši kako Isus od nas, svoje braće i sestara, želi da slijedimo njegov put kroz razapinjanje i smrt u puninu života i uskrsnu slavu te da nije želio simpatizere, već nasljednike, nadbiskup je naglasio: „Čitava je zajednica pozvana na novi život. Uskrsli Gospodin, koji nas zove svojom braćom i sestrama, zahtijeva od nas preobrazbu društva u pravu zajednicu braće i sestara. Da bi naše društvo postalo zajednica, potrebno je više od kompromisa na različitim životnim područjima. Društvena pravednost, mir, solidarnost, zajedništvo nikada neće biti u potpunosti ostvareni ako tome pristupamo samo kao građani koji pripadaju jednom društvu. Uskrsnuće Kristovo poziv je na novi život i put preobrazbe – i pojedinca i zajednice u kojoj on živi. Kršćanin zato ne čeka bespomoćno pravedniji život. Njegova vjera u uskrsnuće pruža mu moć koja se očituje u slabosti i daruje mu snagu Kristove žrtve, kojom se prinio na križ iz ljubavi prema čovjeku. Ne vjerovati u Kristovo uskrsnuće značilo bi živjeti kao da je križ Kristov definitivni kraj, kao da je sve bilo beznadni poraz. A on je uskrsnućem sve pobijedio i promijenio!“
Pastirsku poruku nadbiskup je zaključio čestitajući: „U zajedništvu s nadbiskupom u miru mons. Marinom Srakićem i pomoćnim biskupom mons. Ivanom Ćurićem – želim i molim da nošeni nadom novoga života, u susretu s uskrslim Gospodinom i u zajedništvu s njime, uzmognete svi zajedno novim poletom ići prema svoj našoj braći i sestrama, naviještajući im i svjedočeći ljepotu i uzvišenost spasenja u raspetom i uskrslom Gospodinu Isusu Kristu.“
Odgovori na novinarska pitanja
Na novinarski upit vidi li važnost europarlamentarnih izbora te da iznese mišljenje čuje li se glas Hrvatske dovoljno za europskim stolom, nadbiskup je rekao kako smatra da su ovi izbori uistinu važni jer se u EU parlamentu donose mnogi zakoni i smjernice za budućnost koje se odnose i na Hrvatsku.
„Mislim da su ovi izbori itekako važni, da se treba čuti glas Hrvatske i volio bi da europarlamentarci doista budu odraz hrvatskog identiteta, bića, vrijednosti koje živi hrvatski narod i da time obogaćuju čitavu Europsku zajednicu. Ako se mi u svemu izjednačimo i nastojimo – oslobađajući se i ostavljajući svoj vlastiti identitet po strani – samo dodvoravati drugima, da bismo više bili kozmopolite i europejci, na taj način ne činimo ništa dobro niti vlastitom narodu, niti što osobito pridonosimo Europi. Ali, time što živimo svoj identitet, svoje vrednote, što ih znamo svjedočiti, što znamo biti ponosni na svoj nacionalni, kulturni i jezični identitet, svoju povijest i kulturu, što svjedočimo da osjećamo da kao jedan od malih naroda trebamo druge, da trebamo bogatstvo koje nose drugi, to nas obogaćuje, snaži, čini sigurnijima, plemenitijima, širima“, rekao je nadbiskup, dodavši kako se bez povezanosti s EU nije moguće gospodarski razvijati. Također je rekao kako smatra da je Hrvatska prisutna u Europi te naglasio da mu nije moguće davati meritorne sudove je li ta prisutnost dovoljno iskorištena.
O podijeljenosti Hrvatske – Bleiburg i Jasenovac
Zamoljen da iznese komentar na nikad veću podjeljenost u Hrvatskoj, čega su Bleiburg i Jasenovac tek vanjski znaci, nadbiskup je rekao kako postoji niz elemenata koji su pridonijeli nesporazumu vezano uz Bleiburg. Sporna odluka nije stav Crkve u Austriji, nego apostolskog administratora jedne biskupije, koja ima objektivnih poteškoća.
Ustvrdio je kako je točno da postoje podjele, ali je potrebno biti otvoren za cjelovitu istinu, potrebno je da se svi zalažu za otvaranje svih arhiva, ali ne na politikantski način, nego na način da znanstvenici i povjesničari studiozno i objektivno istraže arhive te osvijetle cjelovitu istinu o Jasenovcu.
„Svjesni smo toga, kajemo se zbog toga, udaramo se u prsa. Nažalost su sinovi našeg, hrvatskog naroda u Jasenovcu učinili užasna zlodjela. Ali kada se politizira time, brojevima, kad su se ti brojevi višestruko umnožili od stvarnoga i objektivnoga… Ma i da je jedan čovjek tamo stradao to je puno, 10 ljudi – to je užasno, a zamislite, tamo su stradale desetine tisuća ljudi. To je užasno! To je nešto s čim se naš hrvatski narod mora suočiti. Kasnija zla koja su se dogodila ne mogu nas opravdati da šutimo. Kardinal Stepinac je 1943. godine poglavniku Paveliću napisao u pismu da je Jasenovac najveće zlo i ljaga na tkivu hrvatskog naroda, a već je prije toga u različitim prigodama upućivao, odnosno upozoravao na ono što se događa. Sirotišta u Zagrebačkoj nadbiskupiji, domovi za djecu bez roditelja, danas za djecu bez adekvatne roditeljske skrbi, zapravo je osnivao Stepinac, spašavajući židovsku, romsku i srpsku djecu. Moramo prihvatiti objektivnu istinu o Jasenovcu, međutim problem je bio što su se ti brojevi višestruko umnažali da bi se ponizio i demonizirao čitav hrvatski narod. Iza zlodjela uvijek stoje konkretni ljudi. S druge strane, taj je logor u Jasenovcu postojao i djelovao i nakon Drugog svjetskog rata za političke neistomišljenike, gdje su i dalje ljudi stradavali, ali o tome se nije smjelo ni zucnuti, ni reći. Dakle, potrebno je cjelovito pristupiti i osvijetliti Jasenovac”, rekao je nadbiskup Hranić.
Ponovno je spomenuo Bleiburg te rekao kako je možda još više ljudi stradalo na Križnom putu i u silnim jamama u Sloveniji i Hrvatskoj, a da se o njihovu stradanju malo ili nimalo zna, jer se nije smjelo ništa reći. „Moramo biti trijezni, otvoreni za istinu, ne smijemo zatvoriti srce pred istinom, trebamo je istražiti i osvijetliti, dopustiti da nam ona progovori, dovede nas do iskrenog priznanja zlodjela kojega su učinili i pripadnici našeg naroda, da se zbog toga pokajemo i budemo ponizniji i iz svega izvučemo pouku da su hrvatski i srpski narod baštinici iste vjere, koji imamo toliko zajedničkoga, da znamo graditi budućnost, mostove i suradnju između dva naroda“, zaključio je nadbiskup.
Na kraju susreta istaknuo je odgovornost sredstava društvenog priopćavanja, jer imaju ogroman utjecaj na stvaranje javnog mijenja. Potaknuo ih na da daju važnost pozitivnim činjenicama i elementima, kako bi oni progovorili i stvarali usmjerenje za odnose u budućnosti. Anica Banović
